TREĆI DIO PETODIJELNOG FELJTONA O “BILIMA”: 15 najvećih pobjeda u povijesti kluba

Na početku nove nogometne sezone i ususret skorašnjoj 110. godišnjici osnutka Hajduka, odlučili smo posvetiti petodijelni feljton u čast ponosa Dalmacije, najvećeg splitskog kluba i najpopularnijeg sportskog kolektiva u Dalmatinaca. Gorka istina je ta da, trenutno, ne cvatu ruže na Poljudu te je Hajduk miljama daleko od najslavnijih dana, kada ga se plašila svaka momčad koja bi se našla nasuprot „Bilima“, od Arsenala, preko nekada moćnog Saint Etiennea pa sve do PSV-a, Tottenhama i ostalih. Nije bilo te momčadi koja nije mogla biti pobijeđena, pogotovo s igračima kao što su Blaž Slišković, Ivan Gudelj, Ivica Šurjak, Pero Nadoveza, Bernard Vukas, Jurica Jerković, Aljoša Asanović, Alen Bokšić i mnogi drugi. Trebalo bi nam strašno puno vremena u nabrajanju svih onih koji su barem malo doprinijeli u promidžbi Hajduka kao europskog velikana. Toliki veliki igrači i tolike velike pobjede tijekom povijesti. U ovom petodijelnom feljtonu donosimo vam 15 najvećih pobjeda Hajduka u povijesti ovog splitskog dragulja koji je donio toliko sreće svojim navijačima u gradu pod Marjanom, ali i širom Lijepe naše i svijeta. Bilo je tu pobjeda i utakmica koje se pamte do današnjih dana u najsitnije detalje, a bilo je, nažalost, i „pirovih“ pobjeda koje su, unatoč ispadanju Hajduka iz natjecanja, odjeknule širom Europe. Kako god da bilo, pobjeda je pobjeda, a kad se pobijedi nekog europskog velikana, sama pobjeda donosi rast ugleda u europskom nogometu. Na našoj listi 15 najvećih Hajdukovih pobjeda u povijesti, uz europske utakmice, zastupljene su i domaće utakmice, koje pravi hajdukovac nikad neće zaboraviti. U današnjem, trećem dijelu feljtona, rangiramo Hajdukove pobjede od sedmog do devetog mjesta.

9. Hajduk – Tottenham 2:1 (67′ Gudelj, 77′ Pešić / 19′ Falco), polufinale Kupa UEFA-e 1983./84., 11.04.1984., Stadion Poljud (Split), 35 000 gledatelja

Kakva li je to pegula bila! Tako je govorila 11. travnja 1984. godine legenda hrvatskog sportskog novinarstva, Mladen Delić, tada iznimno popularan zbog još uvijek svježeg „Je li to moguće?“ u srazu Jugoslavije i Bugarske nekoliko mjeseci ranije. Uistinu, pegula je bila, no ne samo kod gola Tottenhama u prvoj utakmici, nego i kroz čitavi dvomeč polufinala Kupa UEFA-e s Englezima. Teško se oteti dojmu kako su „Bijeli“ bili bolji te su, jednostavno, morali ući u europsko finale. Puno prečesto su se događale pegule na štetu Hajduka kroz povijest…

Otišli do polufinala, a zamalo ispali u prvom kolu

Sezona 1982./83. bila je iznimno neizvjesna u jugoslavenskom prvenstvu. Bitka za čelne pozicije vodila se do samoga kraja, a mjesto u Kupu prvaka za sezonu 1983./84. izborio je beogradski Partizan, koji je imao dva boda više od hrvatskog dvojca, Hajduk – Dinamo. Zahvaljujući malo boljoj gol razlici (+18 naspram Dinamove +16), Hajduk je izborio, kao doprvak države, nastup u Kupu UEFA-i, drugom najjačem europskom klupskom natjecanju. Već u prvom kolu protivnik je bila rumunjska momčad, a tih godina su se pod svaku cijenu htjeli izbjeći Rumunji, koji su bili na vrhuncu svog nogometnog stvaralaštva. Hajduk je jedva prošao Universitateu iz Craiove tek nakon 11-eraca na Poljudu u uzvratu (1:0, 0:1). Drugo kolo donijelo je nešto lakšeg protivnika, no još uvijek dovoljno jakog da zaprijeti moćnim „Bijelima“ – Honveda iz Budimpešte. Na stadiončiću Honveda domaćini su dobili 3:2 kasnim pogotkom Varge iz kaznenog udarca, no u uzvratu pred 50 tisuća ljudi na Poljudu, Hajduk je bio siguran. Na krilima dvostrukog strijelca Dušana Pešića izboren je prolaz u osminu finala. Tamo je uslijedio jugo-derbi. Čekao je Radnički iz Niša koji je izbacio Intera. Ali ne onog milanskog, nego bratislavskog. Mislilo se, protivnik po mjeri. I tako je i bilo. Radnički je sezonu ranije završio na odličnom četvrtom mjestu prvenstvene ljestvice, no sezonu potom uslijedio je pad. Dva puta po 2:0 Hajduk je svladao dečke iz trećeg najvećeg srpskog grada, a od četiri gola, tri je zabio Zlatko Vujović. Ono što je uslijedilo u četvrtfinalu pamtit će generacije i generacije hajdukovaca. Pala je Sparta Prag na Poljudu na koji se natiskalo 52500 gledatelja (?!) i to pogotkom „Bake“ Sliškovića u 119. minuti u uzvratnoj utakmici. Utakmica za anale. Izboreno je polufinale Kupa UEFA-e, najveći europski doseg u klupskoj povijesti. Istina, Hajduk je već bio igrao jedno polufinale, ono Kupa pobjednika kupova 11 godina ranije protiv Leedsa, no, ipak, Kup UEFA jače je natjecanje.

Pamti se izvedba suca Wurtza

Iščekivanje kao pred utakmicu s Tottenhamom nikad nije bilo toliko veliko. Englezi su bili veliki mamac za splitsku publiku, pogotovo nakon izbacivanja velikog Bayerna u osmini finala. Sezonu ranije u engleskom prvenstvu završili su na četvrtom mjestu, samo dva boda manje imali su od drugoplasiranog Watforda. Momčad je predvodila legenda kluba Steve Perryman (866 nastupa za dečke iz sjevernog Londona), a u Tottenhamu je u to vrijeme bio i poznati Osvaldo Ardiles, kasniji trener Dinama i „izdajica“ svih Argentinaca zbog ostanka u Engleskoj nakon početka Falklandskog rata između Argentine i Engleske 1982. godine. U susretima s Hajdukom nije zaigrao, no bio je spreman za kasniju uzvratnu utakmicu finala protiv Anderlechta. Bila je to prava splitska nogometna fešta, iako se na poluvremenu dogodila ružna scena kada je dotični Ante Baraba nasred terena zaklao pijetla (mislio je kako je pijetao simbol Tottenhama, iako je tetrijeb) na poljudskom travnjaku. UEFA je to, naravno, vidjela te je Hajduk sljedeću domaću europsku utakmicu morao odigrati daleko od svojih navijača, u Osijeku. Bilo kako bilo, čak je i Mladen Delić na početku prijenosa izjavio kako na Poljudu vlada raspoloženje kakvo nikada nije viđeno u tada mladoj povijesti novog stadiona. Veliki nedostatak za Splićane bilo je neigranje Zlatka Vujovića, ponajboljeg igrača „Bijelih“, a trener Petar Nadoveza nije mogao koristiti niti usluge Davora Čopa. Unatoč tome, od prve minute Hajduk je krenuo agresivno, no s druge strane i oprezno jer se znalo tko je protivnik. U 17. minuti Tottenham prvi put prijeti, ali ne zahvaljujući svojom opasnom igrom, nego nespretnošću Hajdukovih igrača. Nakon pogrešnog dodavanja Robertsa, lopta je došla na desnu stranu, no kako je lopta došla, tako je i došlo do nesporazuma Cukrova i Rožića koji su se zabili, pomalo, tragikomično jedan u drugoga. Archibald je uzeo prepuštenu loptu, ubacio u kazneni prostor, a tamo potpuno nepotrebno i smotano, Ivan Gudelj igra rukom te daruje udarac s bijele točke gostima iz sjevernog Londona. Da stvar bude još tragičnija, najbolji vratar tada u Jugoslaviji, Zoran Simović, brani udarac s bijele točke Falcu, brani i odbijenu loptu istom igraču. Ponovno se lopta odbija do igrača Tottenhama, ovaj puta do Mabbutta koji šalje loptu pred Simovića, a tamo se našao Falco koji iz trećeg pokušaja svladava Hajdukovog vratara. Još se pamte Delićevi uzvici kako je sudac Wurtz trebao suditi zaleđe jer je Falco bio iza predzadnjeg igrača obrane. Naime, jedan Hajdukov nogometaš u tim trenucima bio je u golu, dakle, izvan igre. Jako čudna situacija, no osebujni i teatralni Wurtz dosudio je u korist gostiju.

Finale nikad bliže

Hajduk je nakon primljenog gola krenuo još žešće. Lopta nikako nije htjela u mrežu Tonyja Parksa, što dokazuje i vratnica Zorana Vulića nakon ubačaja Blaža Sliškovića iz kornera. U drugom poluvremenu ušao je Dževad Prekazi u igru umjesto Zorana Vujovića te donio potrebnu živost na lijevoj strani. Nadoveza je ubačajem u igru napadački nastrojenog igrača, a izvođenjem braniča odlučio ići na sve. A mogao je ići ni na što te tražiti preokret u Londonu. Odluka je bila, itekako, na mjestu te je Hajduk uskoro postigao izjednačujući pogodak. Prekazi je ubačajem s lijeve strane donio košmar u obrambene redove gostiju te je izboren korner s desne strane. Slišković ubacuje, u kaznenom prostoru događa se, svojevrsni, ping-pong, u kojemu se najbolje snašao Gudelj te šalje loptu u mrežu za 1:1. Bilo je to iskupljenje za veliku grešku prilikom pogotka Engleza. „Bijeli“ su nanjušili krv. Znali su da moraju krenuti iz petnih žila po drugi pogodak. Uslijedila je osveta Dušana Pešića. U 76. minuti, „Baka“ je sjajno uposlio Pešića koji je bio u trku prema Tottenhamovom 16-ercu. Na rubu kaznenog prostora biva srušen, no hiperaktivni Wurtz ostao je nijem. Čisti 11-erac pretvorio se u korner za Hajduk iz kojega mrežu pogađa upravo – Pešić. Mladen Delić u deliriju, kao i cijeli Poljud i Dalmacija. Hajduk je do kraja mogao još podebljati svoju prednost uoči uzvrata da je Pešić bio koncentriraniji prilikom izlaska jedan na jedan s Parksom. Krajnji rezultat bio je 2:1, no trebalo je i moralo biti više u sjajnoj predstavi momčadi Pere Nadoveze. Nažalost, u uzvratu Tottenham je pobijedio s 1:0 pogotkom Hazarda (naravno, ne Edena, nego Mickyja) iako su „Bijeli“ bili bolji. Tottenham je u finalu svladao Anderlecht za treći i posljednji europski trofej u klupskoj povijesti. A malo je nedostajalo da Hajduk bude na njegovom mjestu…

Za Hajduk su igrali: Simović, Vulić, Zo. Vujović (od 59. Prekazi), Rožić, Miljuš, Jerolimov, Gudelj, Slišković, Cukrov, Čelić, Pešić. Trener: Petar Nadoveza

8. Steaua – Hajduk 0:1 (89′ Asanović), 2. kolo skupine Lige prvaka 1994./95., 28.09.1994., Stadionul Ghencea (Bukurešt), 16 000 gledatelja

Već smo na listu 15 najvećih Hajdukovih pobjeda u povijesti uvrstili jednu utakmicu iz te famozne 1994./95. sezone. Posljednje velike europske. Bila je to sezona kada je Hajduk mogao svladati bilo koga u Europi, kada mu se nisu mogle dogoditi nikakve Gzire ili Dile Gori. Jak je tada Hajduk bio, s povratnicima Asanovićem i Štimcem, kapetanom Vulićem, mladim lavovima Mornarom i Rapaićem te neprobojnim čuvarom „bilog“ gola, Tončijem Gabrićem. Upravo je Tonči protiv Steaue u Bukureštu, protiv jedne od najboljih europskih momčadi na prijelazu iz osamdesete u devedesete, branio čudesno. Na razini najboljih svjetskih vratara u to vrijeme. Na razini Preud’hommea i Schmeichela.

Uzeli Croatiji sve što se može uzeti

Toliko je opjevana ta sezona da i najmanja djeca znaju kako je Hajduk igrao i kakve je rezultate bilježio u Ligi prvaka. Ne bismo pogriješili kada bismo donijeli sud kako je sezona 1994./95. najbolja u Hajdukovoj bogatoj povijesti. Osvojena je trostruka kruna u domaćem nogometu, što znači da je Dinamo, tadašnja Croatia, sezonu završio praznih džepova! Još im je kao sol na ranu stigao „poklon“ iz UEFA-e koji je donio zabranu igranja u Europi u narednoj sezoni, 1995./96. zbog velikih nereda Bad Blue Boysa na utakmici Kupa pobjednika kupova protiv Auxerrea. Hajduk je sezonu otvorio osvajanjem Superkupa protiv Croatije na Maksimiru. Na punom Poljudu, Splićani su pobijedili 1:0 pogotkom Mornara, a u maksimirskom uzvratu Croatia je uzvratila istom mjerom. Igrao se rulet 11-eraca koji je pripao „Bijelima“ nakon promašaja Dražena Ladića i zabijenog gola Igora Štimca. To je bila tek naznaka najvećem rivalu kakva ga sezona očekuje. U 30 prvenstvenih utakmica, Hajduk je izgubio u samo tri (Croatia, Osijek i Marsonia), a naslov je potvrđen u posljednjem kolu protiv Osijeka pred 30 tisuća poljudskih navijača. Dvama pogocima Jurčeca i jednim Butorovića osiguran je treći prvenstveni trofej u prve četiri sezone mlade Prve HNL sa samo bodom prednosti ispred Croatije. Za potpunu dominaciju u hrvatskom nogometu i za osvajanje Kupa pobrinuli su se Tomo Erceg i Aljoša Asanović koji su svojim pogocima u dvije utakmice donijeli dvije pobjede protiv – Croatije. Na Poljudu je bilo 3:2, a na Maksimiru 1:0 za „Bile“. Prekrasna je to bila domaća sezona, a tek europska kakva je bila…

Remi s Benficom nagovijestio velike stvari

Kao hrvatski prvak, Hajduk je izborio nastup u doigravanju za Ligu prvaka. Drugačiji je tada bio sustav natjecanja. U sezoni 1994./95. došlo je do proširivanja formata grupne faze, s prijašnjih osam na 16 momčadi. Taj novi sustav omogućio je i klubovima koji nisu u samom europskom vrhu da dobiju mogućnost igranja pred čitavim europskim auditorijem, a samim time da dobiju i više novaca od UEFA-e, TV prava te sponzora. Hajduk je sjajno ugrabio tu priliku prošavši varšavsku Legiju u doigravanju za ulaz u skupinu Lige prvaka. Ukupnim rezultatom od 5:0 te nezaboravnom feštom na Poljudu pred 30 tisuća vatrenih navijača izboreno je nadmetanje s Anderlechtom, Steauom i Benficom. Debi u skupini Lige prvaka i odmah u glavu – Benfica. Međutim, sve je lakše uz Hajdukove navijače. I tako je i bilo. Nakon 90 minuta velike borbe odigrano je velikih 0:0 s moćnom Benficom. Tog datuma, 14. rujna 1994. godine, svi su spoznali da s Hajdukom nema šale. A to je spoznala i Steaua dva tjedna kasnije. Možda malo prekasno.

Heroj Tonči

Samo pet godina ranije, Rumunji su igrali finale Kupa prvaka gdje su od Milana izgubili iznimno uvjerljivo, 0:4. No, izgubiti takvom razlikom od onog Milana nije bila nikakva sramota. Tih su se godina svi pribojavali rumunjskih klubova i rumunjske reprezentacije koja je bila na vrhuncu snage. Nekoliko mjeseci prije dvoboja Steaua – Hajduk, Rumunjska je igrala četvrtfinale SP-a gdje su ispali od Šveđana na 11-erce. Hagi, kojeg su uvrstili u idealnu momčad turnira, ih je predvodio, a u momčadi su bili i tadašnji igrači Steaue, poput pokojnog Daniela Prodana, Basaraba Pandurua i Constantina Galce. I danas je Steaua opasna momčad, no nemjerljivo je to s onom momčadi. Gledajući sve te igrače koji su bili dijelom Steauine škvadre, sama Hajdukova pobjeda dobiva na važnosti. I samim time što su se njome vrata četvrtfinala Lige prvaka širom otvorila. A bez Tončija Gabrića na golu otvaranje vrata bilo bi puno teže i uz puno više škripanja. Znali su Rumunji kako moraju pobijediti Splićane jer nisu bili zadovoljni bodom iz prvog susreta s Anderlechtom. Čitavo prvo poluvrijeme Steaua je bila bolja, no sjajni Tonči zaključao je gol. Naročito se pamti maestralna obrana najboljem igraču Steaue, „desetki“ Panduruu, čiji je udarac išao ravno u rašlje, no Gabrić je nebeskom paradom zadržao stvari na početku. Tako je vratar Hajduka držao svoje u igri, a onda se pri kraju utakmice ukazao tandem Vučević – Asanović. Goran Vučević je uoči sezone pristigao na posudbu iz Barcelone te je jedini imao iskustva igranja u najjačem europskom klupskom natjecanju. U 79. minuti, trener Ivan Katalinić uveo ga je u igru umjesto Ercega, a Vučević mu se odužio sjajnim proigravanjem Asanovića koji se po desnoj strani sjurio prema vratima Stangacija te poentirao za ogromno slavlje hajdukovaca širom svijeta! Bila je to 89. minuta, u smiraju utakmice, u trenucima kada se upisivao novi bod objema momčadima. Ali tako nisu mislili Goran i Aljoša. U posljednjim trenucima susreta, današnji trener prve momčadi Hajduka, Hari Vukas, mogao je donijeti i uvjerljivu pobjedu, no njegov udarac otišao je malo pored desne vratnice. Velika je to pobjeda bila, no tada se nije donosio takav zaključak. Tek nakon pobjede nad Anderlechtom u sljedećem kolu razvila se svijest koliko je ovo bila velika pobjeda. Bez majstora Tončija, „vatrenog lakta“ Aljoše i savršene zamjene Gorana, ona se ne bi ostvarila.

Za Hajduk su igrali: Gabrić, Praženica, Butorović, Peršon, Hibić, Pralija, Vulić, Rapaić (od 90. Vukas), Erceg (od 79. Vučević), Asanović, Meštrović. Trener: Ivan Katalinić

7. Rijeka – Hajduk 1:1, 8:9 – 11m (85′ Radmanović / 43′ Asanović), finale Jugoslavenskog kupa 1986./87., 09.05.1987., Stadion JNA (Beograd), 30 000 gledatelja

Sredina je 80-ih. Slobodno se može tvrditi kako su Hajduk i Rijeka tada bila dva daleko najjača hrvatska kluba. Zagrebački je Dinamo nakon osvojenog prvenstva 1982. godine ušao u silaznu putanju, a od 1983. do 1988. nije niti jednom uspio izboriti europska natjecanja. U tom razdoblju na Poljudu i Kantridi padali su europski velikani poput Real Madrida, Valladolida, Tottenhama i Torina. Zato se finale Kupa Maršala Tita 1987. godine čekalo s velikim nestrpljenjem.

Gračan je pokrenuo rivalitet Hajduka i Rijeke

Postoji jedan čovjek koji je sezone 1986./87. bio povezna točka Hajduka i Rijeke. Radi se o Nenadu Gračanu koji je u ljeto 1986. godine na razočarenje Armade i brojnih riječkih simpatizera, stigao na Poljud na vrhuncu snage s 24 godine. Bio je jedan od najboljih mladih igrača jugoslavenske lige te je bio savršeno pojačanje za Hajdukovu potentnu momčad. Na njegovu nesreću, ždrijeb je odredio da se već u prvom kolu nove prvenstvene sezone sastanu novi i stari Gračanov klub. I to na Kantridi. Mogao je i očekivati kako reakcija mase neće biti nimalo dobrodošla. Kako to i inače biva u transferima igrača između rivalskih klubova. Pojedini navijači Rijeke bili su u tolikoj mjeri razočarani „Doktorovim“ potezom, kako su mu tepali, da su izvjesili transparent „Neno, ča te ni sram?“ Jasno, Hajduk je veći klub i s bogatijom tradicijom od Riječana, tako da ne čudi njegov dolazak na Poljud, i to za, navodno, 130 tisuća eura, što je u ono vrijeme bio lijepi novac. Gračan je na Kantridu došao nabrijan te je u prvenstvenom debiju za Hajduk svojoj staroj ljubavi zabio pogodak kao odgovor na neljubazan doček. Očito je to jako naljutilo bivšeg mu suigrača Mladena Mladenovića, s kojim je proveo četiri godine na Kantridi. Poput mesara mu je slomio nogu, nakon čega je „Bombarder s Kvarnera“ dobio i nadimak „Mesar“. Kolika je zloba bila upućena od strane Armade prema bivšem junaku, koji je bio jedan od najzaslužnijih za ono famozno rušenje Reala 1984. godine, pokazuje činjenica kako su kola hitne pomoći, s Gračanom unutra, bila kamenovana prilikom odlaska s područja stadiona. „Doktoru“ je, nažalost, karijera nakon teške ozljede krenula nizbrdo. Čitavu 1987. godinu nije niti zaigrao! Praktički, sve do odlaska iz Hajduka nije se mogao vratiti niti blizu prijašnje razine igre, a u bijelom dresu je ubilježio samo 27 nastupa u četiri sezone. Karijeru je pokušao „osvježiti“ u španjolskom prvoligašu Real Oviedu, u kojemu je pružao jako dobre igre te u čijem je dresu odigrao 94 utakmice. Naposljetku, kada se zla krv smanjila u kuloarima Kantride, Gračan se vratio u svoj klub te tamo i zaključio igračku karijeru. Šteta za Nenada, mogao je ostvariti puno veću karijeru od realizirane, a na toj utakmici otvaranja jugo-lige 1986. godine započela je netrpeljivost između sudionika Jadranskog derbija koja traje do današnjih dana.

Apsurdno razdoblje jugo-lige

Sezona je za Riječane prošla izuzetno dobro. Osvojili su četvrto mjesto u prvenstvu s pet bodova manje od prvaka Partizana, koji je tih godina imao veliku pomoć nadležnih institucija. Naime, tu sezonu obilježila je velika afera s namještanjem utakmica koja se dogodila sezonu ranije te je ukupno 12 momčadi u prvenstvo krenulo sa šest bodova minusa. I tako se prvenstvo igralo s bodovnim deficitom određenih klubova, a kad je sezona završena te je ustanovljeno kako Vardar ima najviše bodova, ustavni sud hitnim je postupkom ukinuo kaznu klubovima samo kako bi drugoplasirani Partizan, koji je bio među kažnjenim klubovima, postao prvak. Za današnje prilike apsurdni su to načini kojima se igralo sa sudbinama klubova, no u ono vrijeme bila je to sasvim normalna pojava. Po takozvanoj „minus“ ljestvici, Hajduk bi sezonu završio na četvrtom mjestu, a ovako je pao na osmo. Vardaru je ukraden naslov, no dobili su priliku igranja u Kupu prvaka, iako su sezonu završili na petom mjestu. Luda i nezaboravna je ta sezona bila, a u sjećanjima Hajdukovih i riječkih navijača zauvijek će ostati finalna utakmica Kupa Maršala Tita igrana u Beogradu na Stadionu JNA pred 30 tisuća gledatelja. Na putu do finala, pamtit će se izbacivanje moćne Crvene Zvezde u polufinalu. Zvezde koja je te sezone razbila Real na Marakani pred 90 tisuća navijača sa 4:2 u četvrtfinalu Kupa prvaka, no plasman među najbolje četiri momčadi pobjegao im je za jedan gol (poraz 0:2 na Bernabeuu). Hajduk ih je nakon domaćeg poraza od 1:2, u gostima svladao 1:0 te izborio rulet 11-eraca u kojima je na golu stajao Zoran Varvodić, zvani „Rambo“. „Rambo“ je bio glavni protagonist finalne utakmice…

Legenda o Rambu

Trener Hajduka, legendarni Josip Skoblar, vukao je sjajne poteze i u polufinalu i u finalu, a potez je bio isti: uvođenje rezervnog vratara Varvodića u igru u posljednjim minutama drugog produžetka. Nije to smetalo sjajnog vratara „Bilih“ Mladena Praliju koji je znao da je ipak „Rambo“ specijalist za udarce s bijele točke. Oni nešto stariji Torcidaši itekako se sjećaju nezaboravnog 12-satnog putovanja u Beograd, u kojemu se tih godina stalno održavala završnica Kupa. Čitava južna tribina Stadiona JNA bila je u bijelome, a ista akromatska boja širila se i na druge tribine. Poznata je ona priča kako su Armadi u navijanju pomagale Delije, navijačka skupina Crvene Zvezde, koje su poželjele Riječanima da ih osvete za poraz u polufinalu nakon udaraca s bijele točke. No, igrom ironije, na isti način je i Rijeka izgubila. Mora se priznati kako je glavni sudac utakmice i jedan od ondašnjih najboljih jugoslavenskih sudaca, Zoran Petrović, svojim odlukama malo pomagao splitskoj momčadi, a mnogima će u sjećanju ostati dvojbeni prekršaj za kazneni udarac iz kojega je 21-godišnji Aljoša Asanović u 43. minuti donio vodstvo Hajduku. „Bili“, ipak, nisu izdržali do kraja te je pet minuta prije završetka utakmice veznjak Rijeke, Davor Radmanović, odveo finalni susret u produžetke. Pralija je cijelu utakmicu jako dobro branio, no morao se pomiriti s izlaskom iz igre u 119. minuti. Na scenu je tada stupio „Rambo“, glavom i – frizurom! Zoran Varvodić bio je spreman za najveće trenutke svoje karijere. Seriju 11-eraca otvorio je, a tko drugi, nego strijelac jedinog pogotka – Aljoša Asanović, te je još jednom bio siguran s bijele točke. U drugoj seriji, Varvodić brani udarac riječkom strijelcu, Radmanoviću. Do pete serije Hajduk je jednom rukom bio na pokalu, no onda stoper Dragi Setinov prestaje biti „dragi“ za navijače Hajduka. Promašuje udarac s bijele točke, a Škerjanc za Rijeku zabija te produbljuje triler. U sedmoj seriji, Rijeka je bila nadomak pobjede, no nakon Bursaća, i vratar Ravnić ne uspijeva realizirati udarac s 11 metara, „Rambo“ brani drugi put, ovaj put svojem kolegi s iste pozicije. Napetost se sve više pojačavala te se ubrzo stiglo do 11. serije, posljednje prije negoli se krene u drugi krug. Kod Hajduka jedino Varvodić još nije pucao. Samopouzdano je uzeo loptu, malo ga je nerviralo šetuckanje Ravnića po gol-liniji, ali je usprkos tomu loptu sprašio u mrežu u istu stranu gdje se vratar bacio. Slijedio je još udarac stopera Roberta Paliske. Paliska je odabrao najčešću opciju koju nogometaši odaberu u takvim situacijama, udarac po sredini vrata. Samo što je njegov udarac bio prejak da bi se „Rambo“, uopće, stigao baciti u jednu stranu. „Rambo“ je obranio te je delirij među Torcidašima mogao krenuti. Kup je naš! Bio je to osmi osvojeni kup u povijesti Hajduka, a još je zanimljiviji podatak kako je to jedino finale Kupa koje je odlučeno nakon ruleta 11-eraca. I jedino takvo finale pripalo je upravo – Hajduku. A to ne bi bilo moguće bez Zorana Varvodića „Ramba“ koji je obranio tri udarca s bijele točke te je postigao jedan pogodak. Prekrasna je to priča o splitskom „Rambu“ koji je donio trofej Kupa Maršala Tita iz Beograda u Dalmaciju, u Split.

Za Hajduk su igrali: Pralija (od 119. Varvodić), Jarni, Dražić, Andrijašević, Setinov, Tipurić, Deverić, Čelić, Bursać, Asanović, Bućan (od 103. Adamović). Trener: Josip Skoblar

U sljedećem, četvrtom, nastavku feljtona o najvećim Hajdukovim pobjedama u povijesti slijede slavlja poredana od četvrtog do šestog mjesta.

Dosadašnja lista 15 najvećih Hajdukovih pobjeda:

15. HAJDUK – Anderlecht 1:0 (2010.)

14. HAJDUK – Varteks 6:0 (2005.)

13. Inter Milano – HAJDUK 0:2 (2012.)

12. HAJDUK – Arsenal 2:1 (1978.)

11. HAJDUK – Anderlecht 2:1 (1994.)

10. Varteks – HAJDUK 2:4 (2001.)

9. HAJDUK – Tottenham 2:1 (1984.)

8. Steaua – HAJDUK 0:1 (1994.)

7. Rijeka – HAJDUK 1:1, 8:9 – 11m (1987.)

6. ???

5. ???

4. ???

3. ???

2. ???

  1. ???

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *