Savršeno režirana filmska priča o Zlatnoj lopti

Kad sam bio klinac čitao sam mnoštvo sportskih i nogometnih časopisa, a u jednom od njih na kraju svake godine izlazila je lista 100 najboljih nogometaša svijeta u godini na izmaku. Uz svakog igrača bio je kratki opis njegove uspješne godine te zašto je na popisu najboljih pojedinaca najpopularnijeg sporta na svijetu. Tako sam ja čitao o Ronaldinhu, Cannavaru, Beckhamu, Figu, Zidaneu, Nedvedu, Ševčenku i ostalim nogometnim zvijezdama na početku 2000-ih. No, jedna stvar me mučila: zašto nema hrvatskih igrača na popisu? Je li hrvatski nogomet to zaslužio, pored Prše, Srne, Olića, Balabana, Kovača? Htio sam vidjeti barem jedno hrvatsko ime na listi. Istina je kako je to bilo razdoblje u kojoj nismo imali kvalitetnih igrača kao prije ili kao poslije. Smjena generacije malo je duže potrajala. Međutim, onako mali nisam bio svjestan toga. Naprosto, želio sam ugledati jedno hrvatsko ime na popisu. Barem jedno. Makar sam znao da su to pusta maštanja koja bi se jednom mogla ostvariti. Ali ne na vrhu liste, nego negdje pri dnu. Kojih 13-14 godina kasnije dogodio se podvig jednog nogometaša koji je nadmašio sva moja maštanja, sva očekivanja, sve snove. Hrvatska ima najboljeg nogometaša svijeta! I to u razdoblju vladavine dvojice super zvijezda, čarobnjaka Messija i snagatora Ronalda. Od 2008. do 2017. godine na vrhu popisa najboljih smjenjivala su se ta dva imena, a onda je u srebrnoj godini zlatnog sjaja, 2018.-oj, na vrh zasjelo jedno hrvatsko ime, s onim famoznim sufiksom „ić“ na kraju. Ime koje je proslavilo hrvatski nogomet kao Davor Šuker. Njegovo ime svi znaju, nema kutka na svijetu gdje se nije čulo za njega. Njegovo ime je – Luka Modrić.

Sjećanje na Luku Modrića starijeg

Svi koji volimo hrvatski nogomet i pratimo njegove igrače, sjećamo se samih seniorskih početaka Luke Modrića, onih sezona u Zrinjskom, Interu i Dinamu kada je kao mladić harao domaćim travnjacima. Kao da je bilo jučer kada je Luka imao 21, 22 godine. Tada je otišao u Tottenham. A danas je Modriću 35 godina! Kad prije. Tempus fugit, uistinu. No, prije nego što je vrijeme počelo bježati, Luka je morao odnekud početi. Krenuo je iz svoga dragoga Obrovca, u blizini Zadra. Točnije, iz Zatona Obrovačkog.

„Prestrašeni je pastir načinio nekoliko koraka, a onda je Velebitom odjeknula grozna buka pucnjeva. Luka Modrić je pao, upucan. Nakon što su ubili Luku Modrića, ubojice, četnici, krenuli su dalje…“

Ime je dobio po svome djedu koji je nesretno stradao od četničke puške na početku Domovinskog rata, u prosincu 1991. godine. Ovako je pisao novinar Ivica Marijačić za Zadarski list nakon završetka Rata: „Ujutro 18. prosinca 1991. godine, oko 9 sati, skupina obrovačkih četnika penjala se starom cestom prema Velebitu. Dok su se vozili zavojitim makadamskim putem, pjevali su svoje primitivne pjesme pune ideoloških i nasilnih rima. Hvalili su Dražu Mihajlovića, Slobodana Miloševića i ostale tvorce velikosrpske ideje okupacije susjednih zemalja. U takvom su raspoloženju četnici naišli na krdo ovaca i koza i čovjeka koji ih je vodio. Bio je to Luka Modrić iz Zatona Obrovačkog, sela pokraj Jasenica, iznad Obrovca. Četnici su odmah zaustavili vozilo, istrčali van i pojurili prema nedužnom pastiru, i dalje urlajući svoje pjesme. Tko si ti, što radiš ovdje? Ovo je srpska zemlja!’, vikali su. Gurali su ga i vikali ‘Bježi, bježi!’ Prestrašeni je pastir načinio nekoliko koraka, a onda je Velebitom odjeknula grozna buka pucnjeva. Luka Modrić je pao, upucan. Nakon što su ubili Luku Modrića, ubojice, četnici, krenuli su dalje prema mjestu Meke Doce nastaviti svoj krvavi pohod.“. Dogodilo se to u tada već okupiranim Modrićima, koji pali pod srpsku agresiju tri mjeseca ranije.

Najponosniji bi bio djed

Imao je tada Luka mlađi tek šest godina, još nije krenuo ni u osnovnu školu. S mišlju na svoga pokojnoga djeda rastao je u oslobođenoj Hrvatskoj, zemlji kojoj će donijeti toliko sreće i veselja 27 godina kasnije s nekolicinom vršnjaka i prijatelja koji su doživljavali iste ili slične sudbine kao mali Luka. Neki su morali preživljavati rat u granicama Hrvatske, neki izvan Hrvatske, no svi su bili prisiljeni proživljavati taj vražji rat, ovako ili onako. Uz oca Stipu i majku Radojku, najponosniji na Lukine svjetske uspjehe, svakako, bio bi djed – Luka Modrić stariji.

U Hajduku ga nisu prepoznali

Ratne i post-ratne godine bile su stresne za obitelj Modrić, ali mali Luka koji je polako sazrijevao, radio je sve što mu je bilo u moći da si djetinjstvo učini ljepšim. Naravno, uz roditelje Stipu i Radojku. Od malih nogu vidio se njegov talent za loptačke sportove. S društvom je često igrao rukomet, a volio je braniti. Znao je „baciti“ i malo basketa, i to sa svojim prijateljem iz djetinjstva s kojim će kasnije kovati rusko srebro, Danijelom Subašićem. No, nogomet je bio ispred svega. Jedan od prvih koji je primijetio njegov talent bio je učitelj Tjelesnog. Jednom prilikom stavio ga je igrati protiv starijih učenika, a on je svoju momčad doveo do pobjede. Iako je bio najmlađi. Tih godina niti igranje na obližnjim terenima nije bilo lagano i bezopasno. Svako malo oglasila bi se uzbuna koja bi učenike natjerala u obližnje sklonište u kojima su znali provoditi sate i sate pričajući i zezajući se. Još za vrijeme Rata, 1992. godine, dok su letjele granate iznad dječjih glava, roditelji su sedmogodišnjeg Luku Modrića odveli u obližnji NK Zadar. Nakon nekoliko godina bilo je primijećeno kako Luka ima problema s rastom. Uvijek je bio najniži, no, također, i najbolji. Upravo će niski rast presuditi kod ljudi u Hajduku koji ga nisu htjeli uzeti u klub kada je Luka stigao na probu u Split. Tamo ga je doveo Vilson Džoni vidjevši u njemu malog nogometnog čarobnjaka. Luka se vratio pomalo razočaran u Zadar, no ubrzo je uslijedio turnir u Italiji gdje je Modrić impresionirao sve prisutne. Čovjek koji ga je prihvatio u Zadru, Tomislav Bašić, dobio je nekoliko ponuda za Luku: od tada jake Parme, Juventusa i Intera. No, Bašić je odlučio kako je najbolje da ga pošalje u zagrebački Dinamo, od kojega je također imao ponudu. To se dogodilo pri kraju 2001. godine. Tada se 16-godišnjem Modriću promijenio svijet. Zadar je zamijenio velikim Zagrebom. Novo poglavlje filmske priče moglo je krenuti.

Izbrušeni dijamant za Dinamo

Prvu sezonu nakon dolaska u Dinamo, Luka je proveo u omladinskom pogonu upoznavajući se s novim sustavom rada. Boljim i jačim. Godine 2003. zagrebački ga klub šalje na posudbu daleko od Zagreba, a bliže svome domu, u Zrinjski iz Mostara.

„Tko može igrati u BiH ligi, može igrati svugdje.“

Tamo se dogodio svojevrsni Lukin boom te je nakon sezone 2003./04. proglašen najboljim igračem BiH Premijer lige, iako je Zrinjski sezonu završio na 11. mjestu! Sa samo 18 godina! Jednom je prilikom izjavio: „Tko može igrati u BiH ligi, može igrati svugdje.“. Postao je primijećen u Lijepoj našoj dolaskom u zaprešićki Inter iduće sezone, također na posudbu iz Dinama. Sjajnim igrama nametnuo se Srećku Bogdanu kod kojega se zacementirao u prvom sastavu, s nekolicinom Dinamovih igrača, kao što su Vedran Ćorluka i Hrvoje Ćale. Zajedno s njima pomogao je Interu u borbi za naslov do posljednjeg kola s Hajdukom te osvajanju drugog mjesta i plasmanu u kvalifikacije za Kup UEFA. Na kraju 2004. godine, proglašen je za najveću nadu hrvatskog nogometa. Nije se tada niti znalo dokle seže Lukin talent. Vratio se Luka u Dinamo što je označilo kraj odlascima na posudbe. Modrić je bio izbrušen dijamant za zagrebački klub.

Drugi najveći transfer u povijesti Tottenhama

Potpisavši desetogodišnji (?!) ugovor s „plavima“, Modrić se s nepunih 20 godina doveo u situaciju da kupi kuću svojim roditeljima u Zadru. Zbog toga će se 2005. godina pamtiti dok je pamtivijeka u obitelji Modrić. Dolaskom Luke u Dinamo, krenula je nezaustavljiva serija zagrebačkog kluba koji je nizao naslov za naslovom. U tome je uvelike pomogao i mladi Modrić koji je svojim asistencijama za golgetera Eduarda bio glavni razigravač u momčadi. Zasigurno će mu u najljepšem sjećanju ostati velika pobjeda nad Ajaxom na Amsterdam Areni (današnjoj Johan Cruijff Areni), a u tom famoznom amsterdamskom uzvratu zabio je pogodak iz kaznenog udarca za produžetke, a kasnije i za prolaz u skupinu. Kako je njegov prvi trener Bašić 2001. godine odlučio kako je najbolje za Luku da ne ide u neki veliki europski klub, tako je i 2008. godine odlučeno na pravi način. Godinu ranije, Eduardo je prešao u redove Arsenala, a Wenger je u svojim redovima htio i Modrića. No, na kraju je Arsenalov trener zaključio kako je Modrić fizički preslab da zaigra za „Topnike“. Međutim, u Tottenhamu nisu mislili tako. Umjesto da pređe u jaki Arsenal, ili čak u Barcelonu, koja je stupila u kontakt s Modrićem, Luka se uputio pravac, tada osrednjeg, Tottenhama. Vrijednost transfera bila je 18,9 milijuna funti, te je to tada bio drugi najveći transfer u povijesti Tottenhama, nakon onog Darrena Benta godinu ranije (22,3 milijuna funti).

„Može upasti među četiri najbolja igrača u svaku momčad.“

Imao je Luka relativno spor start u redovima Tottenhama zbog problema s koljenom. Odlaskom Juandea Ramosa i dolaskom Harryja Redknappa, Modrić je dobivao sve veću i veću minutažu te je ubrzo Tottenham, dolaskom Ćorluke, Kranjčara i Pletikose išao na hrvatski pogon postavši – Crotenham. Također, Redknapp je prebacio Modrića s njemu neprirodne pozicije lijevog krila, na prirodnu poziciju srednjeg veznog. Tada se nastavio igrački uspon Tottenhamovog veznjaka. Uoči sezone 2009./10., Tottenhamov trener bio je pun hvale za Modrića: „On je prava igračina i san svakog trenera. Trenira kao vrag i nikad se ne žali. Može upasti među četiri najbolja igrača u svaku momčad.“. U sezoni 2010./11. bio je jedan od glavnih predvodnika momčadi koja je dospjela u četvrtfinale Lige prvaka gdje su ispali od madridskog Reala. Tada je Real primijetio vižljastog vođu Tottenhamove momčadi…

Marca ga proglasila najlošijom kupovinom Primere

U razdoblju od 2010. do 2012. godine dolazilo je mnogo širokogrudnih ponuda na adresu predsjednika kluba, Daniela Levyja, no sve ih je redom odbijao. Čak i onu Chealseajevu od 40 milijuna funti. Nije ga htio dati u premierligaški klub, te je stoga pristao na malo manje izdašnu ponudu madridskog Reala od 35 milijuna eura. Bilo je to ostvarenje sna za 26-godišnjeg Modrića koji se bližio najboljim igračkim godinama za veznog igrača. Niti 36 sati nakon potpisivanja petogodišnjeg ugovora, Modrić je debitirao za „Kraljevski klub“ u uzvratu Superkupa protiv Barcelone. Ušao je kao Ozilova zamjena u 83. minuti. U narednim mjesecima nije Modrić mogao niti primirisati početnoj postavi, prvenstveno zbog nedostatka treninga uoči sezone pod paskom Josea Mourinha, a i zbog jakog veznog reda kojeg su činili Ozil, Xabi Alonso i Khedira. U žižu javnosti Luka je doveden nakon sjajne utakmice u Ligi prvaka protiv Ajaxa u kojoj se dvaput upisao u asistente. Međutim, u prvoj sezoni nije opravdao očekivanja španjolske javnosti te je čak od strane Marce proglašen najlošijom kupovinom u sezoni 2012./13. Marca nije znala što sprema hrvatski virtuoz…

Šesti stranac u povijesti Reala po broju nastupa

U sezoni 2013./14. krenuo je znatan rast Modrićevih igara u „kraljevskom“ dresu. Dolaskom Carla Ancelottija, došao je Luka na svoje. Postao je prvotimac u jednom od najjačih europskih klubova koji je te sezone krenuo u opći pohod na europske trofeje. Te je sezone Real s Modrićem u sredini terena stigao do naslova Lige prvaka protiv gradskog rivala, Atletica, a još se svi sjećamo onog ubačaja u trećoj minuti sudačke nadoknade za Ramosa. Da Luka nije prekrasno ubacio, Atletico bi te noći slavio, a Real tugovao. Kasnije su u produžecima postigli još tri pogotka, a Modrić je kasnije uvršten u idealnu momčad Lige prvaka za sezonu 2013./14. Sezonu kasnije, nažalost, nije stigao novi europski trofej za realovce, no Modrić je na kraju 2015. godine uvršten u najbolju momčad svijeta! Godine 2016. na klupu stiže legenda kluba, Zinedine Zidane, te tada kreće višestruko osvajanje Lige prvaka s Modrićem u glavnoj ulozi (2016., 2017., 2018.). Uistinu, nezaustavljiv je bio taj Real, koji ne bi bio to što jest bez Modrića i Ronalda. Godinu 2016. Luka je završio među 20 najboljih nogometaša svijeta, a samo godinu potom i među pet (ispred samo Ronaldo, Messi, Neymar i Buffon)! U godini svjetskog srebra znamo do koje je pozicije Luka stigao. Povijesne, nikad ostvarene od strane nekog hrvatskog nogometaša. Imali smo i Šukera koji je bio drugi (1998.), imali smo i Bokšića na četvrtom mjestu (1993.), Roberta Prosinečkog koji je bio peti (1991.), pa i Josipa Skoblara na šestoj poziciji davne 1971. godine, no nikad najboljeg sve do čudesne 2018. godine. Modrić je u Realu osvojio ukupno 16 naslova, od čega deset međunarodnih te je s 343 nastupa prava klupska legenda. Samo pet stranaca odigralo je više utakmica od Luke za Real: Roberto Carlos (527), Benzema (513), Marcelo (509), Ronaldo (438) i Di Stefano (396). Taj podatak dovoljno govori kakav kraljevski status Luka ima u kraljevskom klubu.

Rusija vrhunac reprezentativne karijere

U dresu hrvatske reprezentacije debitirao je 2006. godine u jednom od naših najpoznatijih prijateljskih susreta, onom protiv Argentine u Baselu koju su „Vatreni“ svladali 3:2 kasnim pogotkom Darija Šimića. Modrić je odigrao odličnu utakmicu te se vrlo brzo nametnuo Zlatku Kranjčaru. Ta će utakmica ostati upamćena po premijernom golu Messija u argentinskom dresu. Na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj iste godine, Luka je ostvario dva nastupa i oba s klupe, protiv Japana i Australije. Nakon njemačkog Mundijala, Modrić je postao jedan od ključnih igrača novog izbornika Slavena Bilića, a svoj prvi gol zabija tada aktualnim svjetskim prvacima u Palermu. Sjajne igre pokazivao je i na Euru 2008. gdje je zabio domaćinima Austrijancima na otvaranju prvenstva. Odlaskom Nike Kovača u mirovinu, Luka je dotadašnji dres s brojem 14, zamijenio s onim najprestižnijim dresom – s brojem 10. Na svom drugom Euru postaje nositelj hrvatske igre. Bio je to turnir koji ga je katapultirao u Madrid. Svjetsko prvenstvo u Brazilu neće pamtiti po najljepšem zbog slabe igre, no mora se reći kako je na otvaranju prvenstva s domaćinima doživio ozljedu stopala zbog koje nije bio na pravoj razini. Na trećem Euru, onom u Francuskoj, puno se toga očekivalo od njega, a svima se odužio prekrasnim pogotkom Turcima u prvom kolu. Nakon francuskog turnira, kapetan Srna oprostio se od reprezentacije te je bilo jasno tko će biti sljedeći nositelj kapetanske vrpce. Nakon turbulentnih kvalifikacija za Svjetsko 2018. i dolaska Zlatka Dalića na klupu, Modrić, Rakitić i ostali odlučili su kako je sad krajnje vrijeme da se ostvari rezultat za pamćenje. I ostvarili su ga. Luka je grupnu fazu završio s dva pogotka, Nigeriji i onim prekrasnim Argentini, a u nokaut fazi slijedila je drama za dramom. Neiskorišteni kazneni udarac u produžecima s Danskom, a malo je nedostajalo i u raspucavanju da tako bude. Sjećamo se i raspucavanja protiv Rusa i odbijanja lopte od vratnice. Teški su to bili trenuci za sve Hrvate. S Englezima i Francuzima Modrić je nastavio sa sjajnim igrama te je, apsolutno, zasluženo zaradio trofej najboljeg igrača Svjetskog prvenstva, naslijedivši Lea Messija. Još se sjećamo tužnog Lukinog lica prilikom poziranja s trofejom…

„Kad bih barem ja tako…“

Što više napisati o Lukinoj veličanstvenoj karijeri? Tri hrvatska prvenstva, dva hrvatska kupa, superkup, dva španjolska prvenstva, španjolski kup, tri španjolska superkupa, četiri Lige prvaka, tri europska superkupa, tri svjetska klupska prvenstva i bezbroj individualnih priznanja koja čine Modrića onakvim kakvim je: pravim i istinskim vođom na terenu koji je uvijek želio biti bolji od drugih, ali i od sebe. Da, donedavno je Davor Šuker bio glavni promotor Hrvatske u svijetu nogometa, a tu titulu s pravom preuzima kapetan Modrić. Ovu podugu posvetu Luki Modriću završit ćemo njegovim pogovorom koji se nalazi na kraju knjige Branka Stipkovića „Bronca 98“: „Imao sam nepunih 13 godina dok je Hrvatska blistala u Francuskoj. S obzirom na to da je moja obitelj zbog rata izbjegla iz Zatona kraj Obrovca u Zadar smjestili smo se u hotel Kolovare, zatim u Iž. I tu, u Ižu, mi klinci zaposjeli bismo dvoranu s televizorom u prizemlju te po cijele dane nestrpljivo čekali kad će prijenos iz Lensa, Nantesa, Bordeauxa, Pariza. Otac Stipe i stric Željko s velikom skupinom odraslih dežurali su malo dalje. Stvarno je bilo nezaboravno. Ja sam tada već šestu sezonu bio registriran za Zadrov pomladak, o nogometu i nogometašima znao sam dosta, iako niti jednog nisam poznavao. Normalno da sam ludovao kod svakog našeg pogotka, a od vriske brojnih navijača ništa se nije čulo u našem skromnom hotelu. U Ižu nisam pratio samo susret s Nizozemcima, zbog Ljetnog kampa HNS-a u Poreču broncu smo proslavili u pravom sportskom društvu. Vjerovao sam u naše, u kvalitetu te impresivne generacije. U to vrijeme nisam se usudio pomišljati da ću biti reprezentativac, premda bih sam sebe ulovio u maštanju: KAD BIH BAREM JA TAKO…!“.

Kapetane, sretan ti rođendan!

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *