Dan kada su se Bobanu naklonili nogometni bogovi

Zamislite da vam na oproštajnu utakmicu od nogometne karijere dođu Rivaldo, Marco van Basten, Lothar Matthaus, Andrij Ševčenko, George Weah, Jean-Pierre Papin, Fabio Capello, Ivica Osim, Tomislav Ivić i ostala nogometna svita. Da vam oni udare pečat na kraju prekrasne knjige, da napišu pogovor. Onda biste tek shvatili da ste uspjeli, da ste napravili ono što ste sanjali kao klinci, ono što ste maštali da bi se jednoga dana moglo dogoditi. Takav oproštaj od trčanja nogometnim terenima zaradio je Zvonimir Boban prije točno 18 godina. Morali bismo zaviriti jako duboko u povijesne knjige da saznamo je li ikad itko imao takav nogometni au revoir kao Zvone toga dana, 7. listopada 2002. godine. Niti Pele, niti Maradona… Krcati Maksimir došao je pozdraviti legendarnog kapetana, vidjeti njegov posljednji izlazak na teren, doživjeti njegov posljednji udarac nogometne lopte. Nikada se na prostoru Hrvatske na jednom sportskom borilištu nije okupilo toliko legendarnih sportaša kao tada.

Šest nositelja Zlatne lopte

Čak šestorica veličanstvenih među veličanstvenima koji su se toga dana zatekli na maksimirskom stadionu dizala su trofej za najboljeg nogometaša svijeta, takozvani, Ballon d’Or. Marco van Basten (1988., 1989. i 1992.), Lothar Matthaus (1990.), Jean Pierre-Papin (1991.), George Weah (1995.) i Rivaldo (1999.) već su i prije 2002. bili ovjekovječeni za nogometne bogove, a naknadno je titulu najboljega ponio i Andrij Ševčenko, 2004. godine. A da ne spominjemo još i Franca Rijkaarda (dvaput trećeplasiranog 1988. i 1989.), Franca Baresija (drugoplasiranog 1989.), Dejana Savičevića (drugoplasiranog 1991.), Paola Maldinija (trećeplasiranog 1994. i 2003.) i mnoge druge nogometne besmrtnike. Naravno, ne smije se niti zaboraviti naše nogometne „kraljeve“: Šukera, Prosinečkog, Jarnija, Kranjčara, Deverića, Mlinarića, Asanovića, Bilića, Bokšića i mnogih drugih. A na klupi, trener svih trenera – Ćiro Blažević. Radovao se kao malo dijete što će opet voditi svoje dečke, pa makar i u takvoj jednoj, egzibicijskoj utakmici.

Dva Zvonina gola pod paskom Don Fabija

U fokusu su toga dana bila dva susreta, onaj između Dinamovih i Milanovih legendi, a potom i kruna čitavoga spektakla, susret brončane reprezentacije Hrvatske sa Svjetskoga prvenstva održanog četiri godine ranije i momčadi sačinjene od svjetskih zvijezda. Zvone je nastupio u obje utakmice, a u prvoj je čak postigao i dva pogotka u dresu Milana (pobjeda Rossonera 3:1) kojega je s klupe vodio legendarni Don Fabio – Fabio Capello. Preko njegovog puta sjedila je još jedna legenda, ne bismo rekli manje vrijedna – Dražan Jerković. Majstori u crveno-crnim dresovima bili su, ipak, prejaki. Uz dva spomenuta pogotka Bobana, jedan je zabio Lentini, a među dinamovcima u strijelce se upisao Arslanović. Međutim, usijanje atmosfere koju je činilo 40 tisuća zagriženih navijača iz svih dijelova Hrvatske, a i šire, tek je slijedilo…

Nezaboravna gesta s Weahom

Kao i uoči druge utakmice, tako su i prije prvog susreta nogometaši obje momčadi pojedinačno izlazili na teren pozdravljajući se sa Zvonom. Još uvijek se pamte svi oni zagrljaji Bobana i nogometnih velikana, a posebno upečatljiv ostao je trenutak kada su Zvone i daleko najbolji Liberijac svih vremena u svim mogućim sportovima, George Weah, otrčali prema ostatku igrača držeći se za ruke aludirajući na nezaboravnu scenu iz 1999. godine i sraza s Juventusom kada je King George zabio Staroj dami nakon Bobanove asistencije. Nakon gola otrčali su slaveći prema tribinama držeći se za ruke šaljući svijetu najbolju moguću anti-rasističku poruku. U Milanu zajedno su proveli pet godina stvorivši sjajan nogometni odnos, ali ponajprije, ljudski.

Foto: Screenshot
Foto: Screenshot

Goranov as u Pletikosinu mrežu

Također, u sjećanju nam je ostao i Ćirin „dječački“ trk prema Bobanu nakon što je spiker pročitao njegovo ime. U tom trenutku, prošle su dvije godine od odlaska s klupe reprezentacije, no želja da još jednom sjedne na klupu i povede svoje brončane dečke zlatnoga sjaja nikad nije otišla. Veliki golgeter Papin, koji je u dresu Marseillea osvojio Zlatnu loptu, a nakon toga prešao u redove Milana, postigao je prvi pogodak na utakmici za momčad Svjetskih zvijezda. Ubrzo je uslijedio i definitivni kraj, odlazak ponajvećeg hrvatskog nogometaša u povijesti. Izašao je iz igre, otrčao počasni krug oko maksimirskog terena, a na ulasku u tunel dočekao ga je tadašnji predsjednik HNS-a, Vlatko Marković, s darovima i mikrofonom za oproštajne riječi. Svi su se pitali tko će ga zamijeniti, a onda se ukazalo veliko iznenađenje u liku – Gorana Ivaniševića. Nije se znalo tko ima veću čast igrati protiv koga, Goran protiv nogometnih velikana, ili obrnuto. Uistinu, bio je dostojna zamjena Zvoni, a čak je i postigao pogodak nakon izuzetno loše reakcije Stipe Pletikose. Moramo se malo našaliti, bilo je jasno kako Stipe nije išao na Goranov udarac kao što bi išao u nekoj natjecateljskoj utakmici. Ali, mora se priznati, lijepo je Zec to pogodio.

Zvone, hvala ti

Šest godina provedenih u zagrebačkom Dinamu i 118 odigranih susreta, deset godina provedenih u velikom Milanu i 255 odigranih utakmica. U međurazdoblju kratko je boravio u Bariju, a veliku karijeru ovaj Imoćanin završio je u Celti Vigo 2001. godine. Ono što je Zvone napravio za hrvatsku reprezentaciju, vodeći je do petog mjesta u Europi i trećeg na svijetu, nije mogao svatko. Rođen kao lider, igrao je i živio kao lider, no ne vikom i galamom, nego igračkom kvalitetom i nogometnim znanjem. Na takav način postao je autoritet na terenu. Neki dušebrižnici konstatirali su kako je oproštajna utakmica Zvone Bobana bila pretjerana, neukusna te izazvana Bobanovom političkom pozadinom. Potpirali su tu izjavu tvrdnjom kako nitko od najboljih nogometaša svijeta u povijesti nije imao takav farewell. E pa, na to možemo samo reći: Tko im je kriv?! Imali su prilike, nisu ih iskoristili. Hrvatska nije mogla propustiti šansu otpratiti jednu takvu ikonu u mirovinu, i to još kao rođendanski dar, dan prije 34. rođendana. Neka je svijet vidio kako Hrvati poštuju svoje nogometne heroje. Istina, Boban je stekao kultni status u Lijepoj našoj napadom na milicajca 1990. godine protiv Zvezde, a sve kasnije u karijeri bio je samo bonus, bonus koji se stostruko naplatio. I danas je u Milanu prava, istinska legenda, kao malo koji stranac, pa čak i Talijan. Prije nego ga je Ivanišević zamijenio, prije nego je objesio kopačke o klin jednom zauvijek, pred čitavim nogometnim auditorijem izjavio je: „Hvala svima, hvala posebno mojim prijateljima što su došli iz čitavoga svijeta, hvala mojoj obitelji, hvala Hrvatskoj!“

Zvone, najviše HVALA tebi!

Foto: Screenshot

Naslovna ilustracija: Pixabay (pozadina) / Montaža: Dalmacija Plus

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *