ČETVRTI DIO PETODIJELNOG FELJTONA O „BILIMA“: 15 najvećih pobjeda u povijesti kluba

Na početku nove nogometne sezone i ususret skorašnjoj 110. godišnjici osnutka Hajduka, odlučili smo posvetiti petodijelni feljton u čast ponosa Dalmacije, najvećeg splitskog kluba i najpopularnijeg sportskog kolektiva u Dalmatinaca. Gorka istina je ta da, trenutno, ne cvatu ruže na Poljudu te je Hajduk miljama daleko od najslavnijih dana, kada ga se plašila svaka momčad koja bi se našla nasuprot „Bilima“, od Arsenala, preko nekada moćnog Saint Etiennea pa sve do PSV-a, Tottenhama i ostalih. Nije bilo te momčadi koja nije mogla biti pobijeđena, pogotovo s igračima kao što su Blaž Slišković, Ivan Gudelj, Ivica Šurjak, Pero Nadoveza, Bernard Vukas, Jurica Jerković, Aljoša Asanović, Alen Bokšić i mnogi drugi. Trebalo bi nam strašno puno vremena u nabrajanju svih onih koji su barem malo doprinijeli u promidžbi Hajduka kao europskog velikana. Toliki veliki igrači i tolike velike pobjede tijekom povijesti. U ovom petodijelnom feljtonu donosimo vam 15 najvećih pobjeda Hajduka u povijesti ovog splitskog dragulja koji je donio toliko sreće svojim navijačima u gradu pod Marjanom, ali i širom Lijepe naše i svijeta. Bilo je tu pobjeda i utakmica koje se pamte do današnjih dana u najsitnije detalje, a bilo je, nažalost, i „pirovih“ pobjeda koje su, unatoč ispadanju Hajduka iz natjecanja, odjeknule širom Europe. Kako god da bilo, pobjeda je pobjeda, a kad se pobijedi nekog europskog velikana, sama pobjeda donosi rast ugleda u europskom nogometu. Na našoj listi 15 najvećih Hajdukovih pobjeda u povijesti, uz europske utakmice, zastupljene su i domaće utakmice, koje pravi hajdukovac nikad neće zaboraviti. U današnjem, četvrtom dijelu feljtona, rangiramo Hajdukove pobjede od četvrtog do šestog mjesta.

6. Hajduk – HSV 3:2 (21′ Zl. Vujović, 50′ Đorđević, 86′ Primorac / 2′ Hrubesch, 23′ Hieronymus), četvrtfinale Kupa prvaka 1979./80., 19.03.1980., Poljud (Split), 52 000 gledatelja

Znamo kakve je rezultate Hajduk bilježio osamdesetih godina, i u prvenstvu, Kupu, ali i u Europi. Unatoč sjajnim dosezima, kao da su „Bili“ ostali nedorečeni, kao da su tih godina mogli više, a previše pehova, odnosno, pegula, kako je legendarni Mladen Delić volio reći, događalo se Hajduku. Neki smatraju kako je to do Poljuda i njegovog prokletstva jer nakon odlaska sa Starog placa 1979. godine, nikad više nije osvojeno jugoslavensko prvenstvo. Stadion na Poljudu svojedobno je bio jedan od najmodernijih svjetskih stadiona, a i 41 godinu nakon dovršetka izgradnje izgleda jako lijepo. Trebalo je proći vremena da navijači prigrle Poljud srcu, da ga zavole kao što su voljeli igralište pod Starom murvom. Što se tiče jugo-lige, točno je da je posljednji Hajdukov trofej stigao u klupske vitrine 1979. godine, u godini preseljenja. No, svi dobro znamo kakve su igre i igrice igrali jugoslavenski nogometni moćnici koji su „naginjali“ prema istočnoj strani bivše SFRJ. Partizan i Zvezda imali su posebne povlastice tih godina. Što se tiče Europe, pehova je bilo i prije ’79. godine. Dobro su nam poznate priče o Saint-Etienneu 1974. i PSV-u 1976. godine. Uvijek je nešto nedostajalo, pa tako i u legendarnom dvoboju protiv najbolje njemačke momčadi na prijelazu iz 70-e u 80-e, njemačkog stroja, HSV-a, u četvrtfinalu Kupa prvaka 1980. godine.

Slaba obrana odnijela dobre rezultate u prvenstvu

Završetkom 70-ih godina 20. stoljeća, splitski Hajduk u momčad je postepeno uvodio mlade asove koji će briljirati u nadolazećim godinama. Prvotno mislimo na Ivana Gudelja, Zlatka i Zorana Vujovića, Davora Čopa i Mišu Krstičevića. Uz ustaljene nositelje igre, poput Bore Primorca i kapetana Ivice Šurjaka, Hajduk je već u prvoj sezoni na novoizgrađenom stadionu želio pokazati svima svoju moć, nastaviti tamo gdje je stao prethodne sezone kada je osvojio naslov jugo-lige. Na kraju će se ispostaviti, posljednji naslov jugo-lige. Nažalost po „Bile“, obrana je te sezone bila na jako niskoj razini (44 primljena pogotka u 34 prvenstvene utakmice) te su samo četiri momčadi u ligi morale češće u vlastitu mrežu. Zanimljiva je usporedba s Osijekom koji je te sezone ispao iz lige završivši na pretposljednjem 17. mjestu. Osječani su primili čak deset pogodaka manje od Hajduka koji je sezonu završio na petom mjestu. Ta poziciju mu, nažalost, nije donijela igranje u Europi i naredne sezone. Kup UEFA je pobjegla za samo jedan bod.

Poljudska premijera protiv Trabzonspora

Ždrijeb Kupa Maršala Tita Hajduku je već u prvom kolu donio jednog od najtežih mogućih protivnika, Partizana. Utakmica se igrala u Beogradu (kako iznenađujuće!) te su domaćini odnijeli pobjedu od 2:1. Kad već nije išlo na domaćem repertoaru, išlo je Splićane u Europi. Kao pobjednici države izborili su plasman u Kup prvaka u sezoni 1979./80. Ždrijeb je za prvog protivnika odredio turskog prvaka, kluba s tada mladom poviješću, Trabzonspor. Protiv Turaka je u rujnu 1979. godine odigrana prva utakmica na novom Poljudu. Pamtit će se taj dan. Bilo je to 19. rujna 1979., a premijernu utakmicu „Bilih“ došlo je pogledati 52 500 gledatelja. U teškom dvoboju, Hajduk je uspio izvoljevati pobjedu od 1:0, a strijelac jedinog pogotka bio je Boro Primorac – prvi čovjek koji je zabio na „poljudskoj ljepotici“. U momčadi je bio i čovjek koji je posljednji zabio na Starom placu. Mnogi znaju za to, a za one koji nisu čuli taj podatak, radi se o Miši Krstičeviću, koji je zabio Dinamu dva tjedna prije okršaja s Trabzonsporom. U trabzonskom uzvratu dva tjedna kasnije, Hajduk pobjeđuje istim rezultatom, i to pogotkom Boriše Đorđevića. U osmini finala slijedio je danski prvak, Vejle, kojega su Šurjak i društvo odradili bez većih problema. Već nakon gostovanja na istoku Danske, mogao se početi slaviti ulazak među osam najboljih europskih momčadi. U gostima pobjeda 3:0, a kod kuće igra s pola snage i polupraznim tribinama te poraz 1:2. Bilo je to sasvim dovoljno za susrete s moćnim HSV-om, najboljom njemačkom momčadi tih godina uz Bayern. Trener Tomislav Ivić morao je pripremiti momke za sudare s najboljim svjetskim nogometašem Kevinom Keeganom, te Felixom Magathom, Horstom Hrubeschom, koji su na čelu imali trenera Branka Zebeca.

Brojne propuštene prilike Zlatka Vujovića

U prvu utakmicu u Hamburgu, Hajduk je ušao kao potpuni autsajder. Ivić je u vatru ubacio, tada još, klince, 19-godišnjeg Ivana Gudelja i 18-godišnjeg vratara, Ivana Pudara. Upravo je Pudar bio glavni predmet rasprava oko prvog i jedinog postignutog gola na utakmici, onog Willija Reimanna u 45. minuti. Horst Hrubesch napravio je očiti prekršaj prilikom jedne kontre Nijemaca, udario je kopačkom u prsa Hajdukovog vratara, no škotski sudac, Ian Foote ostao je nijem. Unatoč fantastičnoj igri Hajduka koji je imao brojne prilike, a te „brojne prilike“ odnose se na Zlatka Vujovića, „Bili“ su se morali zadovoljiti minimalnim porazom te pripremiti sve adute uoči super važnog uzvrata na Poljudu. Svjesni su bili kako će im se morati poklopiti mnogo toga taj dan da prođu jaki Hamburg, uz minimalnu dozu pogrešaka. Pogreške su, upravo, te koje su koštale Hajduk prolaska među četiri najbolje europske momčadi…

Najveća Ivićeva pogreška u trenerskoj karijeri

Dekor kakav je pripremljen na poljudskom uzvratu pamti se do današnjih dana. Brojne bijele zastave koje su se vijorile na sjeveru, ali i na ostalim tribinama dale su vjetar u leđa hajdukovcima da napadnu od prve minute. Od početnog sučevog zvižduka, i jedni i drugi nametnuli su strašan tempo. Moglo se odmah pretpostaviti kako će vrlo brzo početi padati golovi. Svi su očekivali pogotke u mreži Rudija Kargusa, no prvi je po loptu u svoj gol morao ići Ivan Pudar. Nezamjenjivi Boro Primorac napravio je kardinalnu pogrešku, danas bi bolje legao pridjev „kriminalnu“, jer ta greška je to i bila. Nakon jedne duge lopte prema Hajdukovom kaznenom prostoru, Primorac je na leđima imao Hrubescha te je pokušao loptu vratiti Pudaru, no samo ju je „piknuo“ vrškom kopačke, a spremni Hrubesch dokopao se lopte koja je od vratnice odsjela u mreži. Hajduk se nije predavao, unatoč tomu što su mu trebala tri pogotka za prolazak dalje. U 21. minuti, najbolji strijelac „Bilih“ te sezone, Zlatko Vujović vrši izvrsnu egzekuciju pospremivši loptu u mrežu za 1:1. Delirij na tribinama te dodatni vjetar u leđa. Na krilima tog naleta, Hajduk kreće i po drugi pogodak, a već u sljedećem napadu suđen je kazneni udarac nakon prekršaja nad Ivicom Šurjakom. Loptu prvotno uzima kapetan Šurjak, no trener Ivić s klupe viče: „Pusti Bori!“. Velika pogreška velikog Tome koja je stigla u najgorem trenutku. Naravno kako je Ivić mislio sve najbolje te je želio da se Primorac digne nakon velike pogreške kod Hrubeschovog gola. Međutim, Bori je udarac obranio Kargus, a već u sljedećoj akciji Hieronymus zabija za ponovno vodstvo njemačke momčadi. Ne možemo niti zamisliti koliko su se Ivić i Primorac „grizli“ u sebi te koliko je Šurjaku bilo krivo. Mogao je Hajduk povesti 2:1 i „ganjati“ i treći gol, a ovako se doveo u rezultatski deficit velikom greškom najvećeg hrvatskog trenera u povijesti.

Svladana momčad koja je razbila Real 5:1

Dobro je došlo poluvrijeme da se smire tenzije, a u drugom dijelu Hajduk je pokazao, možda, i još bolju igru. Već nakon pet minuta, Boriša Đorđević zabija glavom nakon ubačaja iz kornera Ivice Šurjaka. „Pucalo“ je sa svih strana: slobodni udarci, korneri, prekidi. Hajduk je potpuno zatvorio najbolju njemačku i jednu od najjačih europskih momčadi u svoj 16-erac. Nikako lopta nije htjela u mrežu, a publika je bila sve glasnija i glasnija priželjkujući novi pogodak koji bi značio – još veću opsadu Kargusovog gola. Kasno je stigao treći pogodak, tek u 86. minuti, a postigao ga je iskupljenik, Boro Primorac. Nije mu bilo do slavlja, najvažnije je bilo dovući loptu što prije do središta igrališta. U posljednjim minutama vidjeli smo nikad nervoznijeg Ivića na klupi uz pomoćnika mu Stanka Poklepovića. Nitko ne bi bio sretniji od njega da je Hajduk to pobijedio. Ovako je on ispao kao jedan od glavnih krivaca. HSV je prošao dalje, unatoč boljoj Hajdukovoj igri. Protiv kakve momčadi su „Bili“ igrali govori podatak kako je Hamburg u uzvratu polufinala razvalio madridski Real s 5:1! U finalu je Nottingham Forest, ipak, bio prejak za drugi uzastopni naslov europskog prvaka. Veliki Hajdukov veznjak kojemu je ta utakmica bila posljednja europska u dresu „Bilih“, Dražen Mužinić, jednom prilikom izjavio je: „Odigrao sam puno velikih utakmica, osvojio brojne trofeje, ali Hamburgera ću se zauvijek sjećati kao jedne velike utakmice, ali i još veće tuge…“.

Za Hajduk su igrali: Pudar, Primorac, Krstičević, Čop (od 62. Šalov), Zo. Vujović, Rožić, Zl. Vujović, Mužinić, Gudelj (od 62. Maričić), Đorđević, Šurjak. Trener: Tomislav Ivić

5. Hajduk – Saint-Etienne 4:1 (29′, 65′ Jerković, 57′ Žungul, 81′ Mijač / 35′ H. Revelli), osmina finala Kupa prvaka 1974./75., 23.10.1974., Stari plac (Split), 15 527 gledatelja

Prema mnogim vrsnim poznavateljima Hajduka i njegove povijesti, bila je to najbolja momčad koja je ikada zaigrala u bijelom dresu. Toliko kvalitetnih poznavatelja nogometne igre Hajduk je imao još samo dvadeset godina kasnije, u onoj prekrasnoj sezoni 1994./95. kada je izboreno četvrtfinale Lige prvaka, a u momčadi su bili Asanović, Štimac, Rapaić, Erceg i drugi. Samo što ta momčad nije bila dugog vijeka jer su udarne igle Štimac i Asanović već na kraju sezone napustile Poljud. Štimac je otišao pravac Derby Countyja u kojemu je bio najbolji stranac Premiershipa, a Asanović se uputio u Valladolid na posudbu, nakon čega se pridružio Štimcu u Derbyju. Međutim, ona momčad iz 70-ih godina 20. stoljeća nije napravljena za jednu noć. Ivica Šurjak, Jurica Jerković, Slaviša Žungul, Vilson Džoni, Ivan Buljan, Dražen Mužinić,… Mogli bismo tako unedogled jer su to sve bili igrači za najveće svjetske klubove. Ti su igrači Hajduku tijekom sedamdesetih donijeli četiri naslova jugoslavenskog prvaka te pet Kupova Maršala Tita! U društvu s Dinamom, Zvezdom i Partizanom! S pravom se razdoblje sedamdesetih godina naziva zlatnim dobom splitskog Hajduka.

Apsolutna dominacija na domaćem bojištu

U sezonu 1974./75. Hajduk je ušao kao aktualni pobjednik jugo-lige te najveći favorit za novi naslov. Prethodne sezone mostarski Velež radio je velike probleme „bilima“ te su ta dva kluba bila u borbi za trofej sve do posljednjeg kola. Oba kluba imala su isti bodovni učinak, no pokal je stigao na Poljud zbog bolje gol-razlike (+28 naspram Veležovih +20). Hajduk je te sezone bio dominantniji nego prethodne te je Vojvodina bila jedina koja je mogla držati korak s jakom splitskom momčadi. Na kraju, tri boda prednosti ispred prvog pratitelja za osmi naslov prvaka bivše države. Da to ne bi bilo sve, u Kupu je stigao i drugi trofej te pobjedničke sezone. Mora se priznati kako su „bili“ imali olakšan put do finala jer, jednostavno, ta sezona nije bila stvorena za preostale klubove iz „velike četvorke“. Bila je to druga sezona u nizu koja se igrala u „čudnom“ Kup formatu, jer su sve utakmice stisnute u četiri mjeseca te je finale, umjesto na kraju sezone, odigrano u studenom, točnije, 29. studenog kako bi se poklopilo s Danom Republike. Hajduk je na putu do finala svladao Proletera iz Zrenjanina (3:0), Bačku Suboticu (2:0), beogradski OFK (3:0) i Vardar (5:0) bez primljenog gola. Istim tonom nastavilo se i u finalu gdje je čekalo najveće iznenađenje Kupa, banjalučki Borac koji je te sezone bio drugoligaš. U teškoj utakmici na stadionu JNA, Borac je pao poput pravog borca, a jedini pogodak postigao je stoper Mario Boljat. Tako je Borac kao drugoligaš izborio nastup u Kupu pobjednika kupova.

Furiozan europski start

Na europskom planu, hajdukovci su mnogo očekivali od nadolazećih kontinentalnih iskušenja. Ždrijeb Kupa prvaka, najjačeg europskog natjecanja, pomazio je splitsku momčad u prvom kolu dodijelivši im prvaka Islanda, Keflavik. Prva utakmica igrala se na Starom placu, a tko god je svjedočio tom dvoboju, nagledao se golova. Već nakon 22 minute moćni Hajduk vodio je 3:0 pogocima Žungula, Jerkovića i Buljana. Do kraja prvog dijela još je Šurjak poentirao, a u drugom dijelu gostujući vratar Olafsson morao je u mrežu još triput. Da ne bi bilo sve crno za daleke goste sa samog sjevera Europe, Johannsson se pobrinuo za utješni pogodak. Uzvrat je također odigran u Splitu nakon pet dana jer je Hajduk zamolio UEFA-u kako nema smisla da putuju na daleki Island jer je dvomeč praktički bio riješen nakon prvih 90 minuta. Dobri Islanđani složili su se s time te još nekoliko dana uživali u splitskom suncu kako bi dobili malo boje. U uzvratu još jedna pobjeda splitskog kluba, ovaj puta manje uvjerljivije. Bilo je 2:0, a golove su postizali Džoni i Mijač te je s ukupnih 9:1 Hajduk bio spreman za sljedeću prepreku. Kako je ždrijeb pomazio „bile“ u prvom kolu, upravo je suprotno napravio za osminu finala. Izvučen je jedan od najtežih mogućih klubova, francuski prvak, Saint-Etienne. Za mlađe generacije (ali opet ne premlade!), dovoljno je reći kako je Saint-Etienne u francuskom prvenstvu tijekom 60-ih i 70-ih bio ono što je bio Lyon tijekom 2000-ih kada je osvojio sedam uzastopnih prvenstava. Toliko o jačini te francuske momčadi koja je i dalje rekorder po broju osvojenih francuskih naslova, a posljednji su osvojili davne 1981. godine.

Partija karijere Ivice Šurjaka

Što će se pamtiti iz prve utakmice sraza osmine finala Kupa prvaka između Hajduka i Saint-Etiennea? Pamtit će se demoliranje daleko najbolje francuske momčadi tih godina, a kako je tek Ivica Šurjak prolazio po lijevoj strani zadavajući im strašne glavobolje… Prolazio je pored Francuza kao Fittipaldi pored Depaillera (vrsniji poznavatelji Formule 1 znat će o kome je riječ!). Ostvario je čak tri asistencije te je bio apsolutni igrač utakmice, unatoč tomu što nije zabio pogodak. Šurjak je, uistinu, bio prototip modernog nogometaša, brzog i moćnog, a tog dana pokazao je svu raskoš svoga talenta. Dvostruki strijelac te večeri bio je Jurica Jerković, a prvi pogodak postigao je u 29. minuti nakon izvođenja indirektnog udarca od strane Šurjaka. Vrlo brzo Francuzi su izjednačili pogotkom Hervea Revellija, čija se lopta otkotrljala uz desnu vratnicu. Herve je, inače, stariji brat Patricka Revellija, a njih su dvojica bili okosnica momčadi Saint-Etiennea u njihovom zlatnom razdoblju tijekom 60-ih i 70-ih. Nakon prvih 45 minuta igre po blatnjavom i teškom terenu, obje su momčadi otišle na zasluženi odmor. U drugom dijelu krenula je rapsodija „bilih“ s dirigentom Ivicom Šurjakom. U 57. minuti krade loptu protivniku na svojoj polovici, sprinta dobrih 60 metara po lijevoj strani te pravovremeno ubacuje loptu Slaviši Žungulu koji je bio u naletu prema gostujućim vratima, te Žungul poentira za erupciju oduševljenja i novo vodstvo. Solo akcija Šurjaka za treći gol bila je još impresivnija. Uzeo je loptu ponovno na svojoj polovici, ovaj puta još i bliže svojim vratima. Dugim „forom“ pretrčao je svog čuvara, a onda je sjajnim lažnjakom riješio se i još jednog Francuza, da bi se, potom, ušetao u kazneni prostor te savršeno ubacio na desnu stranu Jerkoviću koji poentira i drugi put u susretu. Ma kakav Cruijff, ma kakav Gerd Muller! Hajduk je imao svoga i Cruijffa i Mullera po imenu Ivica Šurjak. Takva partija jednog igrača ne viđa se niti u današnjem nogometu. Željko Mijač zaključio je prekrasnu i nezaboravnu splitsku noć pogotkom u 81. minuti za konačnih 4:1 u korist Hajduka. Francuski prvak ponižen u raljama „bilih“, vijest je koja je obišla nogometnu Europu.

Larios otkrio sve

O uzvratnoj utakmici na Stade Geoffroy Guichardu ne treba se previše niti pisati. Pogotkom Mićuna Jovanića pola sata prije kraja za 1:1 mislilo se kako je četvrtfinale osigurano, no onda je nestalo struje na stadionu. Pola sata je trajao prekid utakmice, upravo tih pola sata koliko je Hajduku trebalo do prolaska među osam u Europi. U nastavku utakmice, Francuzi su letjeli po terenu. Nenormalna je to bila izvedba momčadi crvenokosog trenera Roberta Herbina. Do produžetaka zabili su točno onoliko koliko im je trebalo, tri pogotka, a u 104. minuti još jedan za veliki, neviđeni preokret. Tek prije nekoliko godina legenda Saint-Etiennea, čovjek koji je bio dijelom te velike momčadi, Jean-Francois Larios, otkrio je u biografiji kako su igračima francuskog prvaka tijekom 70-ih godina davane tablete za koje su mislili da su vitamini. To je bio izgovor liječničke službe kluba koja je na ilegalan način davala, svojevrsni, boost svojim igračima. Mnogi nogometaši nakon utakmica imali su zdravstvenih problema, poput povraćanja, a ista tegoba kod nekih igrača primijećena je i nakon uzvrata protiv Hajduka. Logičnim načinom zaključivanja možemo zaključiti kako su nogometaši Saint-Etiennea od 60. minute pa nadalje bili dopingirani. Naravno, u to vrijeme slučajevi bilokakvih načina uzimanja dopinga bili su prava rijetkost te, stoga, nije bilo potreba za čestim doping-testiranjima, kao što je to danas slučaj. Taj skandal baca mrlju na čitavo grandiozno razdoblje Saint-Etiennea koje, ovim priznanjem Lariosa, dolazi u sumnju da se ostvarilo na sportski način. Saint-Etienne kasnije je stigao do polufinala Kupa prvaka. Tada im je, valjda, ponestalo ilegalnih supstanci pa nisu uspjeli svladati minhenski Bayern. Nijemci su prošli u finale s ukupnih 2:0, a tamo su svladali i Leeds. Bilo kako bilo, prava šteta za tu Hajdukovu momčad, najsjajniju u bogatoj povijesti. Još više boli činjenica kako je Saint-Etienne u četvrtfinalu za protivnika dobio poljskog prvaka, Ruch Chorzow, itekako prolaznu prepreku. Varalice su, nažalost, te godine izbacile Hajduka iz Europe…

Za Hajduk su igrali: Mešković, Džoni, Rožić, Boljat, Kurtela, Buljan, Žungul, Mužinić, Mijač, Jerković, Šurjak. Trener: Tomislav Ivić

4. Dinamo – Hajduk 0:6 (7′, 69′ Vukas, 12′, 57′ Vidošević, 32′, 66′ Rebac), jugoslavensko prvenstvo 1954./55., 03.04.1955., Maksimir (Zagreb), 40 000 gledatelja

Ovom utakmicom vraćamo se u daleku prošlost, u vrijeme Beare, Vukasa, Matošića, Kokeze i ostalih legendi splitskog kluba. Samo su dvojica od igrača iz te generacije, dakle, govorimo o sezoni 1954./55., među živima: Bogdan Kragić (86) i Leo Dadić (84). Zajedno su te sezone upisali četiri prvenstvena nastupa, no i oni su pridonijeli tom famoznom naslovu, posljednjem trofeju jugo-lige, nakon čega je uslijedila suša duga 16 godina. Već sezonu potom, 1955./56., Hajduk se borio s ostankom u ligi završivši na 12. mjestu prvenstvene ljestvice, a slabiji su bili samo Željezničar s dva boda manje i osječki Proleter koji je bio uvjerljivo posljednji. Da su „bili“ na „Željinom“ mjestu, sezonu 1956./57. proveli bi u drugoj jugo-ligi.

Najuspješniji jugoslavenski klub u prvoj polovici 50-ih

Bio je to kraj onog, „starog“ Hajduka, jedne od prvih generacija koje su zavoljeli svi. I stari, i mladi. I Splićani i „furešti“. U prvoj polovici 50-ih godina 20. stoljeća, dakle, od 1950. do 1955. osvojena su tri trofeja jugoslavenskog prvenstva čime je Hajduk bio, u to vrijeme, najuspješniji klub SFRJ. U tom razdoblju, Crvena Zvezda osvojila je trofej manje. U sva tri osvajanja naslova sudjelovali su Beara, Kokeza, Luštica, Vukas, Senauer, Broketa, Krstulović i Frane Matošić koji je nakon posljednje šampionske sezone zaključio karijeru. Još je malo igrao za „bile“, a posljednju utakmicu odigrao je 1956. godine protiv Spartaka iz Subotice te tako zaključio prebogatu karijeru u kojoj je istrčao na teren u bijelom dresu ukupno 739 puta postigavši nestvarnih 729 pogodaka! Rekord koji će još dugo, dugo ostati netaknut.

Šest komada Vardaru nagovijestila uragan pogodaka u Zagrebu

Hajdukovci su znali kako moraju u sezonu ući na najbolji mogući način jer je ostatak „velike četvorke“ prijetio. Sezonu ranije Hajduk je okončao na četvrtom mjestu, upravo gledajući u leđa prvaku Dinamu, Partizanu i Crvenoj Zvezdi. Baš je sa Zvezdom otvorio prvenstvo na Marakani odigravši 2:2. U prvih osam dvoboja skupljeno je 13 od ukupnih 16 bodova što je značilo priključak s vrhom. Tada je uslijedio prvi poraz, u Subotici od Spartaka, a ubrzo i domaći od Sarajeva. Međutim, „bilima“ se na početku proljetnog dijela sezone potpuno otvorilo. Pogotovo kad se usporedi završetak jesenske faze kad su u posljednja četiri dvoboja postigli samo dva pogotka. Na otvaranju drugog dijela sezone jakoj Zvezdi utrpali su duplo više! Čak četiri pogotka postignuta su na Starom placu moćnim rivalima, a dvostruki strijelac bio je Frane Matošić. Uslijedio je razočaravajući remi u Osijeku protiv Proletera (0:0), no to je samo bilo zatišje pred oluju. Oluju hajdučkog napada! U slijedeća dva susreta Hajduk je postigao čak 12 golova, šest Vardaru, šest Dinamu. Polovicu tih pogodaka postigao je „Bajdo“ Vukas. Protiv Makedonaca u Splitu dogodilo se iskupljenje za osječki kiks, a najviše se iskupio Vukas sa čak četiri postignuta pogotka. Vardar je na kraju te sezone ispao u niži rang te su „odglumili“ savršenog sparing-partnera Splićanima uoči utakmice generacije…

Dinamovci odradili turneju poput rock and roll zvijezda

Dinamo je u sezonu ušao kao branitelj naslova, a u nove izazove krenuo je istom mjerom: prve tri utakmice, tri pobjede. Do kraja polusezone doživjeli su samo dva poraza, isto kao i Hajduk te su najbolji hrvatski klubovi bili vrlo blizu jedno drugome na vrhu prvenstvene tablice. Nakon uspješnog jesenskog dijela, dinamovci su se uputili na zimsku turneju poput Elvisa Presleyja, Chucka Berryja, Buddyja Hollyja i ostalih rock and roll zvijezda toga doba. Malo Grčke, malo Libanona, malo Sirije, pa Cipra, Egipta (gdje su jahali deve!) i Albanije. Očito je to sve malo izmorilo „plave“ jer su ubrzo počeli bilježiti slabije rezultate. Ne odmah, ali ubrzo. Krenuli su u proljetni dio s dvije pobjede, no onda je uslijedio onaj neugodni Proleter koji se borio za ostanak, no volio je zagorčavati živote vodećima. Dinamo je s njima odigrao 1:1 te „poljuljan“ dočekao sljedeći dvoboj – derbi s Hajdukom. Uf, bolje da nisu odradili tu turneju…

Najveća pobjeda u povijesti “Vječnog derbija”

Strašna je bila potražnja za mjestom na tribinama Maksimira, svi su htjeli vidjeti utakmicu koja će označiti povijest „Vječnog derbija“ između dva žestoka rivala. Došlo se do brojke od 40 tisuća gledatelja na tribinama zagrebačkog stadiona. Trener Hajduka, Beograđanin, Aleksandar Tomašević, savršeno je pripremio svoju momčad za povijesni okršaj, koji će naposljetku i odrediti sudbinu ta dva kluba te sezone u jugo-ligi. Mnogi se pitaju, da je dinamovac Željko Čajkovski na početku susreta realizirao sjajnu šansu koja je odsjela na vratnici, kako bi se dvoboj, uopće, raspleo? Domaći svoju priliku nisu iskoristili, a onda je uslijedila teška kazna splitske momčadi. Nakon 12 minuta već je bilo 2:0! Vukas je nastavio sjajan golgeterski niz pogotkom za vodstvo, a Joško Vidošević Jole samo pet minuta kasnije povisio je prednost na dva gola razlike. Da to ne bude to u prvom dijelu, pobrinuo se Sulejman Rebac koji je u 32. minuti dodatno povećao vodstvo na, jednostavno, nedostižnih 3:0. Još u prvih 45 minuta, u „plavim“ redovima ozlijedio se Branko Režek, a s obzirom na to kako tada nije bilo mogućnosti zamjene igrača, Režek je morao ostati na terenu, makar stajao na jednom mjestu. Protiv furioznog Hajduka nije se moglo odigrati s 11 igrača, a kamoli s deset. Isti „bili“ koji su se upisali u strijelce u prvom poluvremenu, zabili su i u drugom. Prvo Vidošević u 57. minuti, Rebac u 66. te Vukas u 69. minuti. Hajduk je usred Zagreba već u 69. minuti vodio s velikih 6:0! Vratar Beara potpuno je dotukao domaćine obranivši u 72. minuti kazneni udarac Lavu Mantulli. Do kraja susreta ostalo je šest lopti u mreži Dinama, nije se htjelo ići u potpuno demoliranje kluba kojega je gledalo više od 30 tisuća navijača (nekoliko tisuća bilo je Hajdukovih pristaša). Do dana današnjega, a prošlo je 65 godina, 5 mjeseci i 13 dana, to je najuvjerljivija ostvarena pobjeda bilo kojeg kluba u „Vječnom derbiju“. Ta titula na strani je Hajduka, a tim je veća jer je ostvarena u Dinamovom hramu. Dan 3. travnja 1955. vječno će ostati zapisan u Hajdukovoj povijesti.

Za Hajduk su igrali: Beara, Kokeza, Radović, L. Grčić, D. Grčić, Luštica, Rebac, Vukas, Matošić, Vidošević, Schönauer. Trener: Aleksandar Tomašević

U sljedećem, posljednjem, nastavku feljtona o najvećim Hajdukovim pobjedama u povijesti slijede najveća slavlja, ona od prvog do trećeg mjesta.

Dosadašnja lista 15 najvećih Hajdukovih pobjeda:

15. HAJDUK – Anderlecht 1:0 (2010.)

14. HAJDUK – Varteks 6:0 (2005.)

13. Inter Milano – HAJDUK 0:2 (2012.)

12. HAJDUK – Arsenal 2:1 (1978.)

11. HAJDUK – Anderlecht 2:1 (1994.)

10. Varteks – HAJDUK 2:4 (2001.)

9. HAJDUK – Tottenham 2:1 (1984.)

8. Steaua – HAJDUK 0:1 (1994.)

7. Rijeka – HAJDUK 1:1, 8:9 – 11m (1987.)

6. HAJDUK – Hamburg 3:2 (1980.)

5. HAJDUK – Saint-Etienne 4:1 (1974.)

4. Dinamo – HAJDUK 0:6 (1955.)

3. ???

2. ???

  1. ???

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *