Renesansni čovjek s diplomom prava i ljubavi prema tetovažama

Tko ne bi volio Slavena Bilića i tko ne bi volio biti poput njega? Pravnik, gitarist, vjernik, zaljubljenik u tetovaže i naušnice, a najviše ćemo ga pamtiti po njegovim sjajnim nogometnim sposobnostima, koje su, naročito, dolazile do izražaja u dresu hrvatske reprezentacije u kojoj nikad nije podbacio. Jednako uspješan bio je i u post-igračkoj karijeri, na klupama hrvatskih reprezentacija, prvo mlade, a potom i seniorske. Nijedan izbornik niti prije niti poslije njega nije ostvario tako dobar učinak vodeći A selekciju: u 65 dvoboja upisao je 42 pobjede, uz samo osam poraza! Za usporedbu, aktualni izbornik Zlatko Dalić je u 32 susreta čak devet puta otišao s terena pognute glave. Istina, Dalić je nasuprot sebe imao nešto teže protivnike, no ne treba zaboraviti kako se Bilić čak četiri puta sastajao s Englezima, dvaput s Talijanima, pa s Nijemcima na Euru 2008., s Francuzima na Stade de Franceu 2011., sa Španjolcima 2012. na Europskom,… Gdje god se pojavi legendarni stoper „Vatrenih“, tamo se nižu uspjesi…

Kakav u školskim klupama, takav i na terenu

Slaven potječe iz obitelji intelektualaca. Brat Domagoj (56) diplomirani je agronom, majka Marija (79) bila je učiteljica biologije i zemljopisa, a pokojni otac Ivan dekan Pravnog fakulteta u Splitu. Upravo je očeva profesija utjecala na smjer daljnjeg školovanja mladog Slavena, koji je bio i više nego izvanredan učenik u srednjoj Ekonomskoj školi. Obožavao je matematiku i povijest, a škola mu, unatoč, nogometnim obvezama, nije zadavala muke. Prolazio je s prosjekom ocjena od 5.0 te je kao rezultat toga bio oslobođen polaganja državne mature. Očev lagani utjecaj, ali i ljubav prema povijesti, utjecala je na Slavenov životni put. Istodobno dok je u kutku svoga doma grijao stolicu učeći o Napoleonu, Kutuzovu i ostalim velikim vojskovođama, maštao je o tome da i sam jednom bude poput njih, vojskovođa, ali na nogometnim travnjacima. Čitavo odrastanje proveo je u omladinskom pogonu splitskog Hajduka gledajući povijesne utakmice svoga kluba protiv PSV-a, HSV-a, Sparte Prag, Tottenhama. Godine 1988., s tek navršenih 20 godina, ostvario mu se san igranja seniorskog nogometa u „bilom“ dresu sa svojim, skoro, vršnjacima. Hajduk je tada imao iznimno potentnu, mladu momčad koju su predvodili Robert Jarni (20), Nikola Jerkan (24), Alen Bokšić (18) i Rade Tošić (23). Biliću se, međutim, u prvoj sezoni nije mnogo vjerovalo, pa je poslan na kaljenje u stobrečki Primorac, a potom i u Šibenik. U „Krešimirovom“ gradu pokazao se kao stoper iznimnih obrambenih mogućnosti, ali i napadačkih. Igrajući u drugoj jugo-ligi, u 33 dvoboja postigao je sedam pogodaka. Učinak koji je i više nego zadovoljavajuć za igrača posljednje linije. Slaven je bio spreman za povratak na Poljud.

Prvi kapetan-stranac u povijesti Bundeslige

U prvoj momčadi Hajduka dočekao ga je Petar Nadoveza, trener koji će mu, svojevrsno, zaokružiti čitavu igračku karijeru. Pod njim je 1988. godine debitirao u splitskom dresu, pod njim je 12 godina kasnije, u istom dresu, zaključio igračku karijeru. A ono što se događalo između, rijetko tko je u povijesti hrvatskog nogometa doživio. Malo je reći da je bio stoper ispred svoga vremena. Svi su ga htjeli u svojim redovima, i to za onda nestvarne novce. Nakon pet godina provedenih u Hajduku, s kojim je osvojio prvo izdanje prvenstva novoosnovane hrvatske države, prvi Superkup, Kup 1993. godine te Jugoslavenski kup dvije godine ranije koji će mu ostati u najljepšem sjećanju zbog sveukupne atmosfere i protivnika s druge strane, došao je red na inozemnu karijeru. Prodan je u njemački Karlsruher za cijenu od oko pola milijuna njemačkih maraka. U gradu koji leži na rijeci Rajni, Slaven je jednostavno – briljirao. U 90 dvoboja odigranih u njemačkoj Bundesligi za Karlsruher, postigao je osam pogodaka uz izvanredne predstave na terenu. Jedne je sezone, čak, bio proglašen za najboljeg stopera Bundeslige, a noseći kapetansku traku u Karlsruheru postao je prvi kapetan-stranac u povijesti najvišeg ranga njemačkog nogometa! U Njemačkoj je bio sve do nekoliko mjeseci prije Eura 1996., a na našem prvom velikom natjecanju susreo se, baš, s – Nijemcima. Dobro nam je poznat taj sraz iz četvrtfinala na Old Traffordu, a Biliću je to bio pretposljednji susret s brojnim igračima iz njemačke lige (dobro znamo koji je bio posljednji!). Makar, neće ga pamtiti po lijepome, kao što niti njega neće pamtiti po lijepome Christian Ziege, tadašnji član minhenskog Bayerna, kojega je vidno uzrujani Bilić namjerno nagazio u drugome poluvremenu prilikom njemačkog vodstva od 2:1. Nije Slaven nikoga štedio.

Želio u Liverpool, stigao u Everton

Englezima se svidjela njegova borbenost te ga je West Ham, predvođen menadžerom Harryjem Redknappom, u zimskom prijelaznom roku na početku 1996. godine doveo za 1,3 milijuna funti, što je za to vrijeme bio ogroman novac te rekord ovog londonskog kluba. Naravno, što očekivati od rekordnog pojačanja nego da upadne u prvu momčad bez problema. U dvije sezone u „Čekičarima“ odigrao je 54 utakmice, a na kraju svoje druge sezone u tom klubu, od strane navijača proglašen je drugim najboljim igračem, iza legende kluba, Juliana Dicksa. Bilić je volio isticati kako mu je, uz Hajduk, najdraži klub Liverpool. Sigurni smo kako je potajno očekivao poziv Roya Evansa da se pridruži klubu iz snova, no poziv je stigao iz gradskog rivala, Evertona. Na Goodison Park stigao je za nevjerojatnih 4,5 milijuna funti te je postao najplaćeniji premierligaški stoper. Međutim, tada mu je karijera krenula nizbrdo zbog brojnih problema s ozljedama, a isticale su se ozljede prepona i kuka. Malo je i grublja Slavenova igra (česti žuti kartoni i kazne) pripomogla malom broju nastupa za Everton. U dvije sezone upisao je 30 utakmica, uz pet postignutih pogodaka.

„Ako već moram stati, volija bi’ da je s trofejem.“

S 30 godina bilo je Slavenu pomalo jasno kako mu se bliži završetak igračke karijere. Puno prerano za igrača takvog kalibra, za stopera takvih sposobnosti. A gdje završiti karijeru nego u voljenom Hajduku? Morao se vratiti u Split osvojiti posljednji trofej. Jednom prilikom rekao je: „Ako već moram stati, volija bi’ da je s trofejem.“

Došao po trofej i osvojio ga

U Prvu HNL vratio se, baš, u derbiju s Dinamom na Maksimiru, koji je završio s 0:0. Bilo je to 11. ožujka 2000. godine. U sljedeća dva mjeseca, 13 puta je na teren izlazio u „bilom“ dresu te je svoju misiju uspio ispuniti. Nije osvojio onaj prestižniji trofej, prvenstveni, Dinamo je ipak bio dominantan s 14 bodova više, no u Kupu su Zagrepčanima mogli pomrsiti račune. Golovima Jurice Vučka na Poljudu, na maksimirski uzvrat stigli su s dva pogotka prednosti. Tamo su sačuvali poljudsku prednost zahvaljujući sjajnom nastupu Slavena Bilića te je Slaven mogao miran u igračku mirovinu. Tako se mislilo tada, no obećao je svome klubu da će pomoći još u Europi. Protivnik u drugom pretkolu Lige prvaka bio je mađarski Dunaferr, za kojega se mislilo kako je lagana prepreka prema posljednjoj fazi kvalifikacija. Međutim, Mađari su se pokazali kao tvrd orah te su na Poljudu slavili s 2:0. Niti dva pogotka Bilića, ali Mate, nisu pomogla Hajduku da prođe Dunaferr. Slaven se morao oprostiti laganim razočaranjem, no nimalo razočaravajuća nije bila njegova karijera. Pero Nadoveza, kako ga je uveo u seniorski nogomet, tako ga je i izveo iz njega.

Na Mundijalu ’98. ozlijeđen odigrao svih 630 minuta

U dresu reprezentacije uvijek je pružao maksimum. Debitirao je za reprezentaciju u Melbourneu u prijateljskom srazu ugodnog srpanjskog dana. Bilo je 1:0 za Australce, a oni nam tada nisu naročito odgovarali. Od 5. do 12. srpnja 1992. odigrali smo tri prijateljske utakmice te nijednu nismo dobili. Sretniji dani za Slavena u „kockastom“ dresu uslijedili su narednih godina. Na europsku smotru u Englesku 1996. godinu stigao je u top formi koju je prenio iz West Hama. Tih je godina sa Štimcem, bivšim suigračem iz Hajduka, činio neprobojan stoperski štit. Odlazak dvije godine kasnije na opjevani turnir u Francuskoj bio je upitnog karaktera. Koji tjedan prije odlaska na Svjetsko, tijekom pripremne utakmice sa Slovačkom u Puli dogodila mu se ozljeda kuka zbog koje je napustio teren s bolnom grimasom. Nije se znalo koliko će i hoće li uopće biti spreman za Mundijal, no Slaven je stisnuo zube, istrpio bol te ponosno predstavljao svoju zemlju. Bio je jedan od rijetkih koji je u svih sedam utakmica odigrao punih 90 minuta! Pod injekcijama, tabletama, svemu i svačemu samo da pomogne Hrvatskoj u osvajanju povijesne bronce.

Digao hrvatsku reprezentaciju na višu razinu

U godinama nakon vješanja kopački o klin, Slaven je vodio Hajduk, mladu reprezentaciju Hrvatske, nakon čega je od Cice Kranjčara preuzeo i A vrstu. Proslavio se debijem na klupi protiv tada svjetskih prvaka Talijana u Palermu (2:0), a tijekom njegovog vođenja momčadi, kao nogometaši etablirali su se Modrić, Ćorluka, Eduardo i drugi koji će u narednim godinama postati glavni oslonci hrvatske nogometne reprezentacije. Nakon svladavanja Talijana, ubrzo su u kvalifikacijama pali i Englezi, i to dvaput! Mnogi su stručnjaci tada Bilića svrstavali u najbolje mlade trenere svijeta. Čak ga je IFFHS krajem 2007. godine proglasio drugim najboljim izbornikom svijeta! A Slaven je bio tek napunio 39 godina! Pod njegovom paskom na Euru 2008. igrali smo odličan nogomet, a posebno se izdvaja pobjeda nad Nijemcima u skupini od 2:1, no sreća nas tada nije pomazila. Kakav je kredit Slaven imao među navijačima i u Savezu govori činjenica kako je ostao na klupi reprezentacije i nakon slabo odrađenih kvalifikacija za Svjetsko u JAR-u kada smo došli „na volej“ nabrijanim Englezima. Odužio se prolaskom na Euro dvije godine kasnije gdje smo, možda, igrali i najljepši nogomet uzevši u obzir sve europske smotre na kojima smo nastupali. Opet, kao i 2008., sreća nije bila na našoj strani, te je Bilić odstupio s mjesta izbornika nakon 65 utakmica na klupi A vrste. Nije uspio dostići rekordera Blaževića koji se zaustavio na 72 dvoboja. Nakon uspješnog reprezentativnog poglavlja u trenerskoj karijeri, nizale su se ponude. Najprije je zasjeo na klupu Lokomotiv Moskve, pa zatim Bešiktaša, u „svom“ West Hamu znao je zapapriti život najboljim engleskim klubovima, a zatim je stigla i jedna sezona u financijskom raju – saudijskom Al-Ittihadu. Danas je na klupi West Bromwich Albiona kojega je prošle sezone uspio „dignuti“ u najviši rang engleskog nogometa. Ova sezona bit će mu puno izazovnija.

Roker u duši i tvorac „Vatrenog ludila“

Uistinu, svega je bilo u, relativno, kratkoj igračkoj karijeri Slavena Bilića kojega su zaustavile ozljede u naumu da postane prava ikona engleske Premijer lige. Međutim, nogomet mu nije sve u životu. Opće poznata je stvar kako je Bilić roker u duši, veliki obožavatelj Rolling Stonesa, a i sam je svirao za lokalne bendove Newera i Rawbau. Za Rawbau, vjerujem, da ste čuli, a ako niste, onda sigurno znate za njihov hit „Vatreno ludilo“. Naime, sam Slaven napisao je i tekst i glazbu za ovaj navijački hit. U ustaljenim pogledima na svijet mnogima je kontradiktorno da se ista osoba bavi pravom te da ima tetovaže po svom tijelu. Međutim, takve poglede nema i Slaven. Sve u svemu, zanimljiv je taj tip – Slaven Bilić.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *