Društvo

Ministarstvo ljubavi ili cenzure? Hrvatska kultura je u bolničkom krevetu i na aparatima već godinama

Screenshot: YouTube

Ovih dana ponovo se podigla filmska bura kada su predstavnice Udruge udovica hrvatskih branitelja Domovinskog rata, prosvjednim pismom, uspjele skinuti s programa Hrvatske radiotelevizije dugometražni igrani film “Ministarstvo ljubavi” redatelja Pave Marinkovića. Da bi onda nekoliko dana kasnije, 11. siječnja film ponovno bio vraćen na drugi program HRT-a u 21:00 sati, pa onda u zadnji čas prebačen u kasniji, tzv. “porno termin”. Ako ništa drugo, dobio je jako dobru besplatnu reklamu i u tom nezavidnom terminu uspio privući relativno dobru gledanost.

Ovdje se postavlja nekoliko pitanja. Zašto je gore navedeni film sporan? Zašto se udruge proistekle iz Domovinskog rata bave hrvatskim filmovima? Tko ovdje koga manipulira i kuda nas ova cijela priča vodi? Krenimo redom.

Prema riječima predstavnica udruga, film duboko vrijeđa udovice branitelja. Ne želim se ovdje baviti kritikom navedenog filma, koji sam imao prilike pogledati u tom “porno terminu”, ali mogu razumjeti da je film u svojoj osnovi uvredljiv za žene koje su još ne tako davno izgubile svoje muževe u krvavom ratu te bile prisiljene biti i majka i otac svojoj djeci. One nisu zaslužile da ih se ni na koji način vrijeđa, a najmanje da se o njima radi komedija. Rane su još previše svježe, a diskurs u hrvatskoj javnosti o Domovinskom ratu je i dalje ispod svake civilizirane razine za takav žanr. Smatram da je film uvredljiv za udovice hrvatskih branitelja Domovinskog rata samo iz jednog razloga – u filmu su baš sve udovice prikazane kao priležnice, ljubavnice, da ne izgovorim goru riječ, te da sve od reda varaju državu.

U svojoj osnovi film je uvredljiv za jednu osjetljivu skupinu ljudi u našem društvu prema kojima bismo svi mi trebali iskazivati poseban pijetet, jer te žene su podnijele veliku žrtvu za slobodu svih nas. S druge strane, jasno je vidljivo iz samog filma kako namjera redatelja i scenarista nije bila da vrijeđa bilo koga, već da ponudi jednu kritiku cjelokupnom društvu, gdje s jedne strane postoji država koja pokušava na vrlo kreativne načine izbiti i zadnju lipu građanima iz džepa, a s druge strane tu su građani koji također pokušavaju iz državnog proračuna izbiti tu lipu natrag u svoj džep bilo uhljebljivanjem ili različitim povlasticama i to se radi na sve moguće moralne i nemoralne načine. Drugim riječima, ne biraju se sredstva.

Nažalost, to je u filmu jako loše izvedeno, prvenstveno scenaristički. Zato su se udovice hrvatskih branitelja i osjetile prozvanima. U hrvatskom filmu se često neka priča, koja potencijalno i može biti dobra, upropasti kroz scenarij. No, to je neka druga tema.

Naravno, udovice hrvatskih branitelja Domovinskog rata imaju svako pravo osjećati se ponižene i imaju pravo prosvjedovati protiv predmetnog filma, ja prvi pozivam na zaštitu njihovog prava na prosvjed sve dok taj njihov prosvjed ne ugrožava slobodu ostalih pojedinca, ovdje prvenstveno mislim na filmske autore. Pozivanje na zabrane prikazivanja filmova, cenzure i bilo kakve druge opresivne metode kojima se želi marginalizirati ili potpuno ugušiti djelo bilo kojeg autora je apsolutno nedopustivo i pripada nekim drugim vremenima. Bilo koji igrani film je autorsko djelo, on je slobodan i podliježe samo zakonitostima vlastite dramaturgije – nekome se može sviđati, nekome ne. Svatko ima pravo javno kritizirati, hvaliti, na kraju i negodovati zbog tog autorskog djela, ali nitko ga nema pravo ugroziti.

Kod dokumentarnog filma stvari su bitno drugačije, jer ti filmovi se temelje na činjenicama iz stvarnog života i u slučaju kada autor dokumentarnog filma izvrće činjenice, prenosi lažna svjedočanstva i prikazuje ih kao istinite činjenice, tada postoji problem i tada se svakako može i mora reagirati te ne dopustiti obmanu javnosti, jer dokumentarni film može iskriviti istinu i može predstavljati laž kao činjenicu. Igrani film to ne može, on je fikcija, pa čak i onda kada je snimljen prema istinitim događajima, on je i dalje fikcija i to je temeljna razlika koju ne razumiju oni koji trenutno provlače hrvatskim film kroz javni diskurs, a nemaju niti dovoljno znanja niti kompetencije da to čine. Namjerno sam ovdje spomenuo dokumentarni film upravo zbog skandala vezanog za film “15 minuta – Masakr u Dvoru” koji je dokumentarni i u kojem se na izvrnutim činjenicama i lažnim svjedočanstvima optužuje Hrvatsku vojsku za pokolj sedam psihijatrijskih bolesnika i hendikepiranih ljudi u zgradi osnovne škole u Dvoru na Uni 8. kolovoza 1995. godine.

Tada su udruge proizašle iz Domovinskog rata podigle svoj glas i prosvjedovale protiv toga filma i sličnih uradaka, a koji su bili financirani između ostaloga i sredstvima Hrvatskog audiovizualnog centra, ili široj javnosti poznatijeg kao HAVC. Tada se pozivalo na odgovornost ravnatelja HAVC-a gosp. Hrvoja Hribara, ali i današnju ministricu kulture gđu. Ninu Obuljen-Koržinek, kao i niz drugih koji su na izravan ili neizravan način sudjelovali u radu HAVC-a, pa samim time i financiranju takvih filmova. Neki od prozvanih tada, sudjeluju u radu HAVC-a i dan danas. Budimo potpuno iskreni, film “15 minuta – Masakr u Dvoru” je izravno doveo do smjene gosp. Hribara s čelnog mjesta u HAVC-u. Nevezano za to je li gosp. Hribar trebao biti smijenjen ili ne, činjenica je da su udruge proizašle iz Domovinskog rata tjednima u medijima prokazivale sumnjive radnje unutar HAVC-a dok su u isto vrijeme hrvatski filmaši, kojih se to najviše i tiče, šutjeli.

Tek kada je došlo do smjene ravnatelja HAVC-a, tada je jedan dio filmaša, ja bih rekao onaj dio koji je više jednak među jednakima, prosvjedovao protiv smjene gosp. Hribara. Najglasniji je bio redatelj Antonio Nuić koji je u jednom trenutku postao neslužbeni i samoproglašeni glasnogovornik svih nas ostalih filmaša te na jedan krajnje necivilizirani i vulgaran način pokušavao argumentirati nekakav stav u javnosti, naravno bezuspješno. Pokušalo se medijski manipulirati i prikazati kako politika želi utjecati na hrvatski film i ugušiti umjetničku slobodu te kako smo mi filmaši ujedinjeni, iako je stvarnost bitno drugačija.

Hrvatski filmaši su razjedinjeni kao nikad prije, okrenuti sami sebi, većina njih u stalnom strahu za vlastitu egzistenciju jer nisu dovoljno jednaki među jednakima i na kraju zato i šute. Politika od hrvatske samostalnosti utječe na hrvatski film, nekad u većoj, nekad u manjoj mjeri, ali puna sloboda stvaralaštva bez politike u hrvatskoj kinematografiji nikada nije postojala, jer da je postojala onda bi hrvatski film ponekad i napunio pokoju kinodvoranu. Čast izuzecima koji potvrđuju pravilo, ali to se može i očekivati kada država financira veliku većinu naših filmova.

Način na koji se film “Ministarstvo ljubavi” pokušava prokazati kao šovinističko-ljevičarsku svinjariju, koja je stvorena samo kako bi se obezvrijedilo domovinu, Domovinski rat i na kraju udovice hrvatskih branitelja je itekako pretjeran i medijski manipuliran, ne od spomenutih udruga kako to na prvu ruku izgleda, već od pojedinaca koji imaju od toga korist bilo političku, bilo financijsku, a ima ih. Koliko sam upoznat, čak su se javno prebrojavala krvna zrnca glumcima predmetnog filma, što je za svaku osudu.

I to dovodi do posljednjeg pitanja: kuda sve ovo zajedno vodi? Opresiji kulture i cenzuri?! Nažalost, ovakva situacija gdje se svatko osjeća pozvanim raditi što hoće s hrvatskim filmom, dok mi filmaši, MI koji bismo trebali svojim duhom i tijelom štititi jedinu kinematografiju koju imamo te stvarati ozbiljnu, neovisnu i kvalitetnu kinematografiju koja će zabilježiti na vjerodostojan način ovo društvo i ovo vrijeme u kojem živimo za neke buduće generacije – mi to ne radimo, već šutimo i dopuštamo da interesne skupine i s lijeve i s desne strane brišu pod hrvatskim filmom kako se kome prohtije, pa se tako snimaju filmovi koji su u većini slučajeva sami sebi svrha, poziva se na zabrane prikazivanja filmova ili cenzuru, pljačka se hrvatski filmski fond od strane onih koji vide jedino svoju korist u cijelom sistemu financiranja filmova javnim novcem i na kraju se obezvrjeđuje cijela filmska struka.

Takav smjer u kojem idemo je jako opasan i ova situacija može otvoriti Pandorinu kutiju, ako već i nije. Navodno je izvršen pritisak na HRT da skine s programa još jedan hrvatski dugometražni igrani film, “Ustav Republike Hrvatske” redatelja Rajka Grlića. Kažem navodno jer HRT taj slučaj naziva “tehničkom pogreškom”, a film je vraćen na raspored programa HRT-a. Ipak, ako je istina da je član Vlade RH, točnije ministar branitelja gosp. Medved, službenim dopisom tražio da se zbrani prikazivanje bilo kojeg medijskog sadržaja, pa tako i bilo kojeg hrvatskog filma, a pogotovo onog financiranog javnim novcem, onda imamo veliki problem. Ostaje nam za vidjeti. Zabrana prikazivanja filmova bez opravdanog razloga bilo na javnoj ili privatnoj televiziji je nedopustiva. Opravdani razlozi za zabranu javnog prikazivanja nekog medijskog sadržaja se mogu temeljiti isključivo na Ustavu i zakonima ove zemlje, a ne na slobodnoj volji i interpretaciji pojedinaca, ako živimo u slobodnom i demokratskom društvu.

Meni, kao poreznom obvezniku i na kraju kao građaninu ove zemlje, nitko po Ustavu – niti Vlada, a pogotovo bilo koja udruga – ne može ukinuti moje pravo uživanja u filmu koji je financiran javnim novcem na javnoj televiziji, koja je također financirana javnim novcem. Ja i dalje sam imam pravo donijeti stav o viđenome, a ne da mi se nameće tuđi stav bez da mi se da mogućnost da kreiram vlastiti, kao što se je nad svima nama to pokušalo posljednjih dana i ne samo posljednjih dana, već je to postala uobičajena praksa hrvatskih i desničara i ljevičara. Jer, budimo do kraja iskreni, sve se svodi upravo na te dvije ideološke skupine u našem društvu. Ako se već postavlja pitanje zašto se snimaju filmovi koji se snimaju i ako su već ti filmovi toliko problematični, ne može se nitko koristiti opresivnim metodama. Treba se fokusirati na izvor problema, tko kakve filmove financira i zašto.

Hrvatska kultura, a s njom i hrvatska kinematografija, je u bolničkom krevetu i na aparatima već godinama. Na nama je hoćemo li pronaći lijek za njezin opravak ili jednostavno isključiti aparate.

Tekst je autorsko djelo autora Matije Jakšekovića i objavljen je 13. siječnja 2018. na portalu Liberal.hr. Portal DalmacijaPlus je tekst preuzeo uz prethodnu suglasnost uredništva portala Liberal.

Podijeli, neka i drugi vide.