Život & Kultura Život

LOVRE LUČIN ZA DALMACIJA PLUS // Pjevati pjesmu svog idola bio je ogroman teret

Lovre Lučin, 24-godišnjak, a možda i nasljednik Dina Dvornika, široj publici se predstavio s pjesmom „Samo da znaš“, a potom i s neobjavljenom pjesmom kralja funka „Pape moj“ posvećenu njegovom ocu Borisu i to na Splitskom festivalu početkom srpnja.

Obzirom da glazbeni znalci Lovri prognoziraju bogatu i uspješnu glazbenu karijeru porazgovarali smo s njim o njegovim prvim glazbenim danima i planovima za budućnost.

Kada si se počeo baviti glazbom? Je li to bila ljubav na prvu notu?

Glazbom sam se počeo baviti već s četiri godine. Moja majka mi je često svirala klavir i shvatila je da me to zanima, a kad me stavila na klavir da ja malo „lupkam“ uvidjela je da to zapravo ima nekog smisla. Tako se rodila ljubav prema klaviru, mom prvom instrumentu, prvoj ljubavi i prvoj poveznici s glazbom. Klavir sam svirao do svoje 12 godine, a putem sam otkrio pjevanje, Frank Sinatru i ostale jazz glazbenike, a potom i funk. Mogu reći da je moja pjevačka karijera krenula od moje majke koja je i sama pjevala u klapi. Nešto kasnije, otac me upoznao s rockom i bluesom što me odvelo u neku drugu glazbenu krajnost, a njihov zvuk i način stvaranja glazbe me gurao prema bendovima. Od tada sam počeo otkrivati neke nove žanrove, od rocka do popa, pa se i danas ne mogu žanrovski odrediti. Prvi put sam na pozornicu izašao s 14 godina i to je bio trenutak kad sam shvatio da se glazbom želim baviti cijeli svoj život.

Kako je tekao tvoj proces razvijanja kao glazbenika, koji su ti uzori i jesi li završio glazbenu školu i smatraš li da je važnije obrazovanje ili iskustvo? 

Proces mog razvijanja kao glazbenika tekao je kroz puno bendova, puno gaža, ali i malih svirki. Bilo je tu puno sviranja i pjevanja s ekipom po zidićima, ali i puno rada i slušanja glazbe. Moj najveći glazbeni uzor je Frank Sinatra koji me pogurao da i sam krenem u glazbene vode. Poseban je zbog njegove uvjerljivosti, karizme i svemu onome što bi donosio sa sobom na pozornicu i kako bi otvoreno pričao ljudima o sebi i svemu što se događa u njegovu životu. Naravno, kako je i moj ukus poprilično raznolik, tako i moji uzori sežu preko Donny Hathawaya, Jorn Lande, Russell Allena pa sve do Stevie Wondera. Što se tiče glazbene škole, pohađao sam solo pjevanje zato što sam želio naučiti tehnike koje će mi pomoći zaštiti moj glas. Smatram da je važno poznavati tehniku, ali imati i iskustvo. Zapravo je sve to individualno, nekome je lakše glazbu shvaćati kroz teoriju i tako je opisati i doživjeti, a nekome je pak draže sjediti i slušati glazbu satima. Shvaćam i jasno mi je da je za postati uspješan u nečemu potrebno i jedno i drugo, ali zna se dogoditi da jedno isključuje drugo.

Planiram se u nekom trenutku života nastaviti obrazovati, ali trenutno se trudim sam učiti i ići naprijed jer mi je glazba najveća ljubav i s njome se želim baviti.

Od garaže do pozornice. Koji je bio prijelomni trenutak u tvojoj glazbenoj karijeri?

Prijelomni trenutak u mojoj karijeri bio je poziv Tome Mrduljaša da popijemo kavu i da poslušam neke pjesme koje je on napisao. Tomo me prati već par godina, a to je bio i trenutak kada se on odlučio vratiti u autorske vode. Iz naše suradnje je izašla moja prva pjesma koja me odvela na neku veću razinu, moj prvi veliki sing s kojim smo se predstavili na Zagrebačkom festivalu i tamo osvojili drugo mjesto.

Pjesma s kojom si se predstavio na Splitskom festivalu zove se „Pape moj“, a riječ je o nikad objavljenoj pjesmi Dina Dvornika. Kakav je osjećaj bio stati na pozornicu i pjevati pjesmu jedne od najvećih splitskih legendi?

Nakon nastupanja na Zagrebačkom festivalu, stigla je ponuda za moj zadnji sing „Pape moj“, neobjavljenu pjesmu Dina Dvornika, a koju mi je ponudio Srđan Sekulović Skansi koji je radio s Dinom na „Pandorinoj kutiji“ te mu je napisao pjesme „Hipnotiziran“ i „Pelin i med“. Dina slušam cijeli život i bila mi je iznimna čast otpjevati njegovu pjesmu. Trudio sam se da na pjesmi ostane njegov pečat, da se čuje da je to naš Dino, njegova energija i karizma. Pjevati pjesmu svog idola, u svome gradu i to na jednom od najvećih festivala u Hrvatskoj bio je ogroman teret, a istovremeno i ogromna krila.

Na Splitskom festivalu osvojio si dvije nagrade i to drugu nagradu stručnog ocjenjivačkog suda te nagradu za najbolju pjesmu od strane novinara. Je li ti to bila potvrda tvoga dosadašnjeg rada i koja ti je najveća nagrada kao glazbeniku?

Nagrade su jako lijepe stvari, ali to nije razlog zašto se bavim glazbom. Nagrada mi je bila  to što se ljudima svidjela pjesma i to je trenutak zbog čega se svi mi glazbenici bavimo time čime se bavimo. Svakom glazbeniku najveća nagrada je da nekom promijenimo  dan sa samo jednom pjesmom, samo jednom sekundom, da mu prenesemo nešto što je u nama i drugim ljudima, svoje osjećaje i snove.

Često čujemo kako je glazba nekad bila bolja i kvalitetnija. Kako komentiraš glazbenu scenu u Splitu, organizira li se dovoljno koncerata i koliko je teško biti glazbenik u takvim uvjetima?

Uvijek se priča o tome kako je bilo bolje prije, kako nema više glazbe kao prije i slično. Iz svakog doba ostaje ono najbolje, a ono najgore se uvijek zaboravi i zato se uvijek sjećamo nekadašnje glazbe s nekakvom nostalgijom. Koncertne scene je premalo, mladima treba  više prostora di možemo svirati, više mjesta za izaći i predstaviti svoju autorsku glazbu. Ima još puno dobrih bendova u Splitu, okolici i Hrvatskoj, ali nažalost nema dovoljno medijskog prostora. Postoji puno talenata i ljudi koji žele raditi, ali nekakvi drugi uvjeti im to ne dopuštaju. Nije lako živjeti od glazbe, a istovremeno nije lako cijelim srcem to raditi kad moraš nešto jest. Sam sam došao u situaciju do točke kad sam gotovo bio prisiljen prestati se baviti s glazbom.

Ubrzo izlazi spot, a i sprema se neki novi singl….

Da, u tijeku su pripreme za snimanje spota za pjesmu „Pape moj“, a istovremeno se radi i na novom singlu.

Poruka za kraj?

Svim mladim umjetnicima i glazbenicima poručio bi da rade i da ne odustaju, da vjeruju u sebe i da pomažu jedni drugima. U glazbi nema mjesta za sebe, za ego i za gaženje svojih kolega. Morate podržavati jedni druge, gurati ih, ali si i davati prilike. Ako ne date cijeloga sebe u glazbu i ako vaša ljubav nije iskrena, onda to nitko neće ni prepoznati.

 

Podijeli, neka i drugi vide.

NAJNOVIJE

/* ]]> */