PLUS Društvo

Imamo “besplatno” zdravstvo i obrazovanje, pa zašto onda ne bi bio besplatan i kruh?

Imamo besplatno zdravstvo i školstvo jer je to doseg civilizacije, zar ne? A kako to da temeljna ljudska potreba – hrana – nije besplatna i mora se kupovati po tržišnim cijenama?

Krajnje je vrijeme da učinimo nešto po tom pitanju. Čovjek bez kruha ne može, kruh je temeljno ljudsko pravo i treba biti dostupan svakome. Da bismo ukinuli siromaštvo, država treba proizvoditi i prodavati kruh.

Hrvatska ima toliko poljoprivrednog zemljišta da bi mogla nahraniti pola Europe, a dozvoljava si da toliki ljudi jedva preživljavaju jer nemaju za kruh. Poljoprivreda treba postati državna služba i poljoprivrednici trebaju prodavati žitarice državnim silosima koji će ih prikupljati za državne pekarnice. U svakom gradu po jednu.

Kako će se to financirati, pitate se? Jednostavno, solidarnim doprinosom na plaću. Ne mora to biti ništa veliko, dovoljno je 15 posto. To nećete ni osjetiti jer nećete vi plaćati, već poslodavci na bruto plaću svakog radnika – 15% doprinos za kruh. I on će biti besplatan za svakoga, i za nezaposlene i za sve, tako da nitko neće biti gladan!

Prvog dana kad se državne pekarnice otvore, pred njima će se pojaviti dugački redovi za kruh od ranog jutra. Ljudi će uzimati po desetak kila, koliko im stane u automobil ili tačke. Besplatno je, treba iskoristiti!

Do 10 sati pekare će presušiti. Nema više kruha. Nestašica. Ubrzo ćemo shvatiti da treba proizvoditi više kruha, nema dovoljno poljoprivrednika. Država zapošljava nove. Navala. Tko će izabrati prave ljude? Osnivaju se agencije u svakoj županiji koje izabiru nove poljoprivrednike. Ipak, u državnoj službi rade s 30 posto snage i čuva ih sindikat pa radnika treba trostruko više.

Država shvaća da to dovodi do kaosa pa donosi zakon da svatko može dobiti samo pola kilograma kruha dnevno. Za djecu četvrtina. Ipak se ne smijemo razbacivati da ne dođe do nestašice. A kome to nije dosta, može kupiti više kod privatnika.

A cijene kruha kod privatnika skočile na 20 do 30 kuna jer su se prebacili na elitnu klijentelu, onu koja si može priuštiti dodatnu kupovinu kruha. Elita ne mora čekati dva sata u redu, ali zato taj komfor treba platiti. Pripadnici elite se zgražaju nad tim cijenama i komentiraju kako je dobro što postoji državna proizvodnja kruha jer si sirotinja ovaj kruh kod privatnika ne bi mogla priuštiti.

Sljedeće godine u proračunu rupa. Od doprinosa za kruh prikupljeno 3 milijarde kuna manje nego što je potrebno za troškove proizvodnje. Kako to riješiti? Ministar ima ideju: povećati doprinos. Povećanje doprinosa na 18 posto riješilo bi problem za cijelu godinu! Za dvije godine, uz porast javnog duga, opet se podiže doprinos na 20 posto. Narod pomalo već gunđa, ali zna da je tako najbolje jer bi u protivnom morao kupovati kruh po tržišnim cijenama kod privatnika, a ovako se država za njega brine. I nitko ne umire od gladi, kruh je svima dostupan.

Sjete se onda neki tamo neoliberali da bi taj sav posao – od proizvodnje do prodaje – mogao raditi privatni sektor i da bi bilo efikasnije kad bi se priv…”Ubij me odmah ujutro da ovakve stvari više ne čitam! A sirotinja neka jede koru s drveta?”, komentira elita.

Ekonomski stručnjaci objašnjavaju: “U cijeloj Europi je takav trend, sve zemlje ulažu javni novac i njime potiču proizvodnju žitarica kako bi omogućili dostupan kruh. Kruh mora ostati besplatan i dostupan svima, Hrvatska najmanje troši na kruh među svim zemljama EU. Naš sustav curi zato što se njime ne upravlja dobro. Treba nam samo racionalizacija, treba samo postaviti prave ljude…”.

Članak je djelo autora Maria Nakića i objavljen je na portalu liberal.hr 18. listopada 2018. Preuzet je uz suglasnost autora i uredništva.

Podijeli, neka i drugi vide.
/* ]]> */