Dalmacija Život & Kultura Pozitivna priča

IZ DALMACIJE // Ova će žena biciklom preći put od 500 km kako bi djeci u Slavonskom brodu donijela čisti zrak

“3 u 1 mama” naziv je njenog bloga, no nju se ne može uklopiti samo u te tri važne uloge u njenom životu, obzirom da se iza imena Maja Bonačić krije mama, dječji terapeut, predsjednica udruge Oblačić, triatlonka, magistra psihologije, praktičar terapije igrom i nadasve hrabra i odvažna žena.

Ona je vrhunski sportaš I. kategorije, peterostruka državna prvakinja u triatlonskim disciplinama , a osim toga pronašla je i način kako kombinirati sport i posao kroz razne projekte poput “Zaigrana pedala” i “Djeca djeci – pravo na čisti zrak!”

Udruga Oblačić, čija je predsjednica, osnovana je krajem 2012. godine na njezinu inicijativu, prvotno s ciljem da omogući nezaposlenim roditeljima djece s poteškoćama u razvoju besplatne terapije. Danas udruga djeluje na području grada Korčule, ali i diljem cijele Dalmacije kroz različite edukacije i predavanja. U udruzi se nude usluge savjetovanja, terapije igrom i psihološke procjene.

Projekt “Djeca djeci-pravo na čisti zrak” ima za cilj senzibilizirati javnost na vrlo ozbiljan problem koji imaju stanovnici Slavonskog Broda, a to je zagađenost zraka.

Djeca prekrasnog  otoka Korčule su se odlučila poslati čisti morski zrak svojim prijateljima u Slavonski Brod, no kako su maleni, u tome će im pomoći jedan Oblačić koji vedri – naša Maja.

Naime, mališani iz dječjeg vrtića „Anđeli čuvari“ i „Korčula“ izradili su čarobnu staklenku s kojom će Maja proputovati 480 km i to na biciklu do Slavonskog Broda gdje će je predati dobrim vilama iz udruge “Vilinput”.

Maja će u četvrtak 24. kolovoza  odvoziti prvu rutu puta od Korčule do Metkovića, zatim će u petak preći 215 km od Metkovića do Zenice.

Primopredaja staklenke obavit će se u subotu 26. kolovoza na brodskom Korzu, a primopredaji će prethoditi doček Maje Bonačić na granici, gdje će je podržati razna sportska udruženja, udruge i stanovnici Slavonskog Broda.

Tisuće je raznih tema i pitanja o kojima bismo mogli popričati sa Majom, no ovaj put smo izdvojili samo neke.

Već ste poznati po tome da pomažete djeci, kako ste započeli svoju priču koja vam je odredila životi put?

Da, već godinama radim dijagnostiku i terapiju igrom s djecom s razvojnim poteškoćama. Uz grupnu, filijalnu i integrativnu terapiju igrom, 2015. u Rimu sam završila edukaciju za razvijanje igre kod djece s poteškoćama te dodatne edukacije na Edukacijsko-rehabilitacijskom Fakultetu iz područja dijagnostike i rane intervencije. U Rimu sam također završila međunarodne edukacije iz područje obiteljske terapije igrom. Vodim jednogodišnju edukaciju „Čarobna svjetiljka“ te dvogodišnju edukaciju iz terapije igrom s kolegicom Sanjom Ivanušević Grgas za stručnjake mentalnog zdravlja. Trenutno  radim u udruzi „Oblačić“, preko koje vodim projekte rane intervencije na području Dubrovačko-neretvanske županije te edukacije na području cijele Hrvatske.

Svaka je uloga koja proizlazi iz vaše misije važna. Imate dosta uloga , no tko su važni ljudi u vašem životu? Koje su vaše najvažnije osobne i obiteljske uloge?

U mom životu je svakako najvažnija moja kćer Kala, koja puni 6 godina sad u rujnu. Ovo nam je bila vrlo zahtjevna godina, odnosno generalno zadnjih 365 dana od kada je krenula naša borba. Naime, prije godinu dana smo saznale da ima srčanu manu i da mora što prije na otvorenu operaciju srca. Sama mana nije toliko neuobičajena niti ozbiljna po sebi (ASD II), ali je ona imala puno manjih rupica. Sve zajedno se tretirala kao jedna rupa od 19mm, a zakrpa na srcu je na kraju 2×3 cm. Budući da smo i njenih prvih 18 mjeseci provele po fizijatrima i fizioterapeutima zbog krvarenja na mozgu pri porodu i dystoni sy, onda je ovo bila još jedna zajednička bitka. I prošlo je stvarno sve fenomenalno, kirurg dr. Željko Đurić je odradio vrhunski posao. Naime, nas dvije živimo same na Korčuli, tako da smo zaista jedna mala, ali čvrsto povezana obitelj, odnosno kako ja kažem – pravi tim! Kad smo to odradile, ja sam mogla nastaviti s pripremama za Ironman u Italiji koji će biti 23.9. (3.8km plivanja, 180km bicikliranja i 42.2 km trčanja). Ona je iskoristila proljeće da uhvati korak s fizičkim aktivnostima te je naučila plivati i voziti bicikl. Moja Kala me motivira za sve, jer vidim što je ona sve prošla do sada, a tako je veselo i uvijek nasmijano dijete, za nju to nisu problemi. Uvijek je sretna! Ona me uči da je život jako lijep i da uvijek možemo biti sretni.

Kako ste došli na ideju osnivanja udruge Oblačić?
Kad smo krenuli na sve te puste vježbice, nije bilo dovoljno što smo dobili preko HZZO-a. To je bilo samo dva puta mjesečno, a njoj je trebalo dva puta tjedno. Drugim riječima, oko 2000 kuna mjesečno samo terapije. Kako sam u to vrijeme bila nezaposlena, jer sam diplomirala taman 20 dana prije poroda, imala sam samo porodiljnu naknadu od 1600 kuna. I tad sam se zapitala – što da nemam financijsku pomoć svoje mame i bake? Tko bi to platio? Moje dijete bi možda danas imalo motoričke poteškoće, samo zato što nisam imala novaca za terapije. Kad naiđem na tako neki veliki problem u društvu, koji generalno ne mogu promijeniti, zapitam se što MOGU napraviti. Mogu osnovati udrugu gdje će terapije biti besplatne, ipak sam ja psiholog i mogu dosta pružiti kao stručnjak djeci s razvojnim ili emocionalnim poteškoćama.
Osjećaj sigurnosti je vrlo važan važan faktor jer se odnosi na doslovno sve aspekte života, a razvija se u ranom djetinjstvu. Obzirom da radite s djecom, što po vama djeci daje najveći osjećaj sigurnosti?
Dvije stvari –  puno ljubavi i kontakta te postavljanja granica. To je nešto što vidim da je teško danas roditeljima spojiti – kako biti topao roditelj, a paralelno ne permisivan. Odnosno, laički govoreći, biti “strog” roditelj s puno ljubavi. I nama odraslima granice daju osjećaj sigurnosti,a u odraslom svijetu se one zovu zakoni i pravosudni sustav.
Pišete blog “3 u 1 mama”, što se krije iza samog naziva te kako ste došli na tu ideju?
To su neka moja tri identiteta koja imam, koja je možda ponekad teško spojiti, ali uspijevam. Mama, psiholog i triatlonka. Želja mi je bila podijeliti neka svoja svakodnevna iskustva da drugi ljudi vide da je to izvedivo te da eventualno potaknem nekoga da slijedi svoje snove i probije mentalne granice.
U čemu pronalazite svoje male rituale? Možete li nas provesti kroz vašu vizuru svakodnevice?
Pa moram priznati da sam rob rituala, jer mi olakšavaju svakodnevicu gdje mi uvijek fali maaaalo ekstra vremena. Obično imam dva treninga dnevno, ovisno o dijelu sezone, tako da jedan odrađujem ili u 5 ujutro ili navečer, a jedan u pauzi za ručak na poslu. Ujutro Kala i ja ustajemo, doručak, vrtić, posao, trening, posao po Kalu u vrtić pa trening npr na trenažeru kad Kala ode spavati. Što da kažem, nemamo TV :))
Čiji savjeti su vam bili najdragocjeniji?
Pa generalno u mom životu je najveći utjecaj imala moja baka. Ona je vrlo rano ostala bez oba roditelja, sama otišla iz Like u Zagreb, upisala Elektrotehnički fakultet, današnji FER, kao jedna od prvih žena, dobila stipendiju, završila fakultet, osnovala obitelj, bila i direktor firme u kojoj je radila. A u biti je krenula kao siroče sa sela. Sve je u životu uspjela sama, uključujući to da je meni pomagala iznimno puno oko Kale kad je bila beba te nam ostavila svoj stan za život. Sada ima 90 godina i dalje je potpuno lucidna i pokretna. Žena zmaj, vječita inspiracija.
U kojem smjeru će se razvijati vaš projekt?
Ovo je projekt ZA, a ne PROTIV. Dakle, nije neki klasični prosvjed, nego projekt ZA djecu. Ideja je na neki afirmativan način skrenuti pozornost na važne stvari, a to je da u jednoj zemlji Europske unije, našoj zemlji, djeca nemaju jednaka prava, samo zbog mjesta gdje su se rodila. Djeca s Korčule misle da bi svi trebali imati jednaka prava, a pravo na čisti zrak je osnovno ljudsko pravo. Zato djeca s Korčule šalju svoj zrak djeci Slavonskog Broda.
Foto: Vladimir Ivanov

Podijeli, neka i drugi vide.

NAJNOVIJE

/* ]]> */