Borac koji nikad ne posustaje

S pravom može se reći kako je Igor Štimac jedan od najvećih stopera u povijesti splitskog Hajduka. U tri navrata branio je čast „bilih“ skupivši nešto više od 100 prvenstvenih nastupa, no moglo ih je biti puno više. Sada, kada se pogleda na Štimčevu karijeru, kao da je nedostajao nekakav iskorak, transfer u neki veliki europski klub, jer Igor je bio sposoban igranja među najvećima. Hajduk, vinkovački Dinamo, Cadiz, Derby i West Ham popis je igračkih postaja Igora Štimca. Uz splitsku momčad, vrhunac je doživio u Derbyju gdje je svim navijačima „Ovnova“ ostao u prelijepom sjećanju te je postao jedan od najboljih stranaca koji je ikada zaigrao za Derby. A što se tiče reprezentacija, što reći. I hrvatske seniorske i jugoslavenske do 20 godina. Obje su reprezentacije sa Štimcem u postavi bile predodređene za velike stvari.

Jedan od ključnih „Zlatnih Čileanaca“

Igor Štimac rođen je prije 53 godine u Metkoviću, a što je klinac u Metkoviću u to vrijeme mogao raditi, nego igrati nogomet, i to za lokalnu Neretvu. Na početku srednjoškolskih dana stigao je na Poljud gdje je bilo samo pitanje vremena kada će budući lider ući u prvu momčad. Nakon nekoliko godina provedenih u omladinskom pogonu, legendarni Stanko Poklepović dao je mladom, tada 17-godišnjem Igoru priliku istrčati na travnjak jugoslavenskog prvenstva. Bilo je to u Prištini u kolovozu 1985. godine protiv solidnog istoimenog domaćina. Tako se mladom Igoru ostvario san igranja sa zvijezdama od kojih je upijao svaki korak kao tinejdžer. Zaigrao je s Vulićem, Gudeljom, Sliškovićem, braćom Vujović, ali i vršnjacima Asanovićem i Zlatkom Dalićem, koji će tridesetak godina kasnije pomoći pri ostvarivanju najvećeg uspjeha hrvatskog sporta u povijesti. Kako je konkurencija na Poljudu bila prejaka, tako je uslijedila posudba na drugi kraj Hrvatske, u vinkovački Dinamo gdje je bio glavna karika trenera Martina Novoselca. Nažalost, u dramatičnoj sezoni nije uspio spasiti Dinamo od ispadanja iz Prve lige, te je ta sezona, 1986./87., bila posljednja vinkovačka u najjačem rangu jugoslavenskog nogometa. Od 34 prvenstvene utakmice, Štimac ih je odigrao 31. Na kraju te sezone slijedio je povratak na Poljud, a potom i Svjetsko prvenstvo igrača do 20 godina u Čileu. Na sami zapad južnoameričkog kontinenta otišla je generacija predvođena Štimcem, Šukerom, Jarnijem, Bobanom, Mijatovićem, Prosinečkim. Nikad Jugoslavija nije imala takvu generaciju kao tada. Šest utakmica, šest pobjeda, tek je u finalu Zapadna Njemačka stvarala određene probleme. Dva je pogotka stoper Štimac zabio na prvenstvu, na otvaranju protiv domaćina za 2:1 i u polufinalu protiv Istočne Njemačke za vodstvo od 1:0. Štimcu, „Zlatnom Čileancu“, svjetska smotra 1987. godine ostat će u vječnom sjećanju.

„Ovaj trofej zauvijek će ostati s nama“

Sljedeće tri sezone bile su mukotrpne za Igora Štimca u bijelom dresu. Upisao je tek 39 utakmica, a uzrok tome bilo je guranje iskusnijih igrača od strane trenera koji su vodili „bile“ te sezone, Ivana Vutsova, Petra Nadoveze i Luke Peruzovića. Također, Štimac je morao odslužiti i vojni rok u tom razdoblju. Tek u sezoni 1990./91. pod paskom velikog Josipa Skoblara, Igor postaje lider Hajdukove momčadi, s navršene 23 godine. Kao vođa te odlične „bile“ momčadi za koju su igrali Bilić, Jarni, Bokšić, Kozniku, predvodi Hajduk u finalu Kupa Maršala Tita protiv nikad moćnije Crvene Zvezde. Hajduk je osvojio Kup pogotkom Alena Bokšića, a fajter Štimac u 70. minuti zaradio je crveni karton nakon sukoba sa Sinišom Mihajlovićem. Nakon osvojenog trofeja, glasno su odjeknule Štimčeve riječi: „Ovaj trofej zauvijek će ostati s nama, zato što vjerujem kako se Jugoslavenski kup više nikada neće igrati.“. Igorova prognoza nije bila daleko od istine, jer je još samo sezonu potom odigran Kup, ali bez hrvatskih i slovenskih predstavnika. Bila je to jedna od najvećih Hajdukovih pobjeda u, tada, 80-godišnjoj klupskoj povijesti, a tome ide u prilog i činjenica kako je Zvezda samo tri tjedna kasnije osvojila naslov europskog prvaka u Bariju protiv Marseilla.

Neizostavna karika u reprezentaciji

Te iste sezone stigao je i debi u dresu novostvorene hrvatske reprezentacije. Bilo je to na Kantridi tri dana prije Božića 1990. godine u prijateljskom srazu protiv Rumunjske. Ušao je u igru u 66. minuti umjesto Drage Čelića. Ono što je Igor pokazivao u dresu reprezentacije bilo je za anale. Nije bilo slabe utakmice, nije bilo manjka volje i želje. Uvijek je grizao. Pamte se njegove sjajne igre na Euru ’96. i Mundijalu ’98. Bio je jedan od glavnih protagonista te dvije prekrasne priče koje su završile petim i trećim mjestom. On i Bilić bili su neizostavni stoperski tandem izbornika Blaževića koji ga je zamalo izostavio s popisa putnika u Francusku 1998. godine. Međutim, greška je ubrzo ispravljena. Na sreću. Velika je šteta nogometaša rođenih tijekom 60-ih godina 20. stoljeća, ali i ranije, da nisu imali previše prilika nastupiti za hrvatsku reprezentaciju, zato što su mnogi od njih već bili u srednjim dvadesetima kada su dobili prvu priliku. Prvenstveno mislimo na Šukera, Prosinečkog, Bokšića, Asanovića, Štimca, Bilića, Ladića i Bobana. To su sve igrači koji su se u reprezentaciji zaustavljali na 50-ak, 60-ak nastupa, a bili su kalibra da svi redom imaju troznamenkasti broj izlaza na teren u kockastom dresu. Tako je Štimac odigrao 53 utakmice za Hrvatsku, postigavši dva pogotka. Jedan je pao u golijadi protiv Estonije (7:1) na Maksimiru u kvalifikacijama za Euro 1996., a drugi u prijateljskom srazu u Varaždinu protiv Izraela u pripremnom razdoblju za isto natjecanje.

U najboljoj momčadi Derbyja u povijesti kluba

Godine 1992. razočarao je sve hajdukovce odlaskom u španjolskog drugoligaša Cadiz gdje je kao prvotimac ostao dvije godine. Tada se vraća na Poljud u svrhu kreiranja najveće momčadi koja je ikada trčala poljudskim travnjakom. Vratili su se Asanović, Gabrić, Vučević. Čekao je Vulić koji je odgodio odlazak u mirovinu, a grizli su mladi Rapaić, Mornar, Erceg. Sezone 1994./95. osvojena je trostruka kruna na domaćem planu te je ostvaren najveći europski uspjeh Hajduka od osamostaljenja, četvrtfinale Lige prvaka gdje je, ipak, bio prejak nizozemski Ajax, kasniji osvajač natjecanja. Nakon bajkovite sezone slijedio je razlaz s Poljuda, a Štimac se uputio k Otoku. U Derby Countyju dočekali su ga širokih ruku, a on im je uzvratio stostruko. Već u debiju zabio je pogodak, a u prvoj sezoni uvelike je pomogao klubu domoći se Premiershipa. Boravio je među „Ovnovima“ četiri sezone, a u tom razdoblju odigrao je 84 ligaške utakmice i postigao je tri pogotka. Jedne sezone bio je proglašen za najboljeg stranca Premiershipa (!), a koliko znači navijačima Ramsa pokazuje podatak kako su ga u jednoj anketi 2009. godine povodom 125. godišnjice kluba uvrstili u najbolju momčad Derbyja u povijesti, a povodom toga klub je napravio prekrasan video (dio o Štimcu kreće na 2:11) u kojem predstavljaju sve igrače iz najbolje postave. Prije nekoliko godina navijači Derbyja željeli su ga čak i na klupi momčadi. U Derby je stigao za milijun i pol funti, a 1999. godine otišao je u redove West Hama koji je za njegove usluge izdvojio oko 400 tisuća britanskih funti. U drugoj sezoni u „Čekičarima“ dijelio je svlačionicu s Davorom Šukerom. Naposljetku, posljednji se put vraća u voljeni Hajduk u kojega je došao s kapitalom od tri milijuna njemačkih maraka, zajedno s Asanovićem, Bilićem i Bokšićem. U posljednjoj sezoni najljepša uspomena ostat će mu pobjeda nad Dinamom na Maksimiru od 2:1, koja je označila prekid devet godina duge maksimirske suše bez tri boda ostvarena na njihovom terenu. Na kraju sezone, koju je Hajduk završio na drugom mjestu iza Zagreba, uslijedio je oproštaj. Završetak velike nogometne karijere duge 17 godina.

Ambicioznosti ne manjka

Štimac nije dopustio da ga se zaboravi nakon igračke karijere. Tako je jedno vrijeme bio vlasnik jedne sportske kladionice, pa je 2005. godine preuzeo Hajduk koji je s njime u trenerskoj ulozi osvojio posljednji naslov pobjednika države, a u narednim godinama borio se za predsjednika HNS-a, bio stalni sukomentator prilikom prijenosa utakmica hrvatske reprezentacije, a potom je 2012. godine i preuzeo Hrvatsku od Slavena Bilića. S reprezentacijom je ostvario najviši FIFA renking još od 1999. godine. Zasjeo je na četvrto mjesto iza Španjolske, Njemačke i Argentine. Rezultati su bili puno bolji od prikazane igre, a na kraju kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo u Brazilu dobiva otkaz nakon što je osvojio samo jedan bod u posljednje četiri utakmice. Nakon izborničke pustolovine, uputio se u Aziju, točnije, u Iran i Katar, a od prošle godine izbornik je mnogoljudne Indije, gdje je dočekan kao heroj. Što još više napisati o Igoru kad ima materijala za tri ili četiri kolumne. Ovako smo maksimalno rezimirali njegovu super bogatu karijeru, ali i post-karijeru. Ušao je Igor u 54. godinu života, ali ambicioznosti mu ne manjka. Još ćemo čuti za njega.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *